-Piše: Nikola Ivanović

Političko prećutkivanje činjenica najčešće je laganje. Nekada to radimo iz čistog političkog oportunizma. Ovaj put radi se o Radovanu Karadžiću. Evo zbog čega... Uslijedila je žestoka osuda čitaoca. Jedna mejl poruka me „opominje.” Pristigla je, povodom priloga „Svi naši frontovi”, objavljenog nedavno u ovoj rubrici. Citiram mejl: „Za Vas genocid u Srebrenici, za koji zna čitav demokratski svijet, nije dovoljan razlog, to je za Vas „mutan dokaz,” za izricanje doživotne robije ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.”

Čitalac me povukao za jezik pa ću prezentovati prećutane činjenice.

„Pobjeda”, 8. jun 1993: U obimnom intervjuu za list gospodin Karadžić upozorava: „Pošto u građanskom ratu zločine čine sve strane, mi smo veoma rano, pošto je Izetbegović proglasio ratno stanje, izdali uputstvo o poštovanju Ženevske konvencije, koje svaki naš komandir drži u džepu. Apsolutno je isključena svaka odgovornost politike za nedjela. Nedjela koja su eventualno počinjena na srpskoj strani, padaju na pojedince, koji su to u haotičnom stanju mogli da urade iz osvete…”

Za srebreničkih dešavanja bio sam u SAD. Ostaje za pamćenje jedan dramatičan snimak Si- En- Ena, za vrijeme ulaska srpske vojske u Srebrenicu, kad jedan osamdesetogodišnjak, ruku uzdignutih prema nebu, plačnim glasom uzvikuje „Ovo je osveta “! Upravo tada se odvijao ratni zločin. Da li se u Srebrenici prizivala pravda za zločine koje je u serijama obavljala divizija Nasera Orića u Podrinju?

Sva suđenja imala su tendenciju da se dokaže Karadžićeva čvrsta namjera tokom čitavog građanskog rata u Bosni, da je bio promoter genocida, etničkog čišćenja i deportacija.

Nepodnošljiva lakoća zaboravljanja dala je ubrzanje donošenju rješenja o doživotnoj robiji dr Radovanu Karadžiću.

Prisjetimo se vremena krvavih obračuna u Gornjem Vakufu. S jedne strane Bošnjaci, a sa druge Hrvati. Kasaba je bila podijeljena kao nekada Berlin. Uslijedila je bitka za Vlašić.

Osuđen je i za progon Hrvata, a ostalo je svjedočenje u „Pobjedi” da je deportovao hrvatsku brigadu sa Vlašića, koju su srpski vojnici izbavili iz obruča jedinica Alije Izetbegovića. U ljeto 1993. godine srpske snage probile su muslimanski obruč na Vlašiću i spasile veliki broj Hrvata koje su organizovanim konvojem transportovali do Save. Zahvalnost Zagreba je izostala.

Zanimljivo je prisjećanje američkog zvaničnika Vilijama Stojbnera, koje je iznio u obimnom autorskom članku za američki portal „Lima Charlie News”. U svojim prisjećanjima na susrete s Karadžićem, američki diplomata, između ostalog, ističe da je „Karadžić od prvog susreta bio srdačan i naizgled iskren čovjek”. I na mene je ostavio povoljan utisak. Moj prvi susret sa Radovanom Karadićem bio je 26. jula 1990. godine, a poslednji 16. marta 1997. godine.

Prvi je vezan za tragični događaj za Jugoslaviju. Tada sam bio član tročlane delegacije Crne Gore, koja je prisustvovala sahrani 180 rudara stradalih 26. jula 1990. godine u jami Orasi, rudnika Mramor kod Tuzle. Pri slučajnom susretu s Radovanom Karadžićem, kojega sam poznavao od sarajevskih studentskih dana, upitao sam ga: „Zašto Srbi i Vi vodite premeku politiku u odnosu na promotivne skupove Alije Izetbegovića, koji su popraćeni ratnim trubama”?

„Nećemo drukati mržnju, valja zajedno živjeti,” odgovorio je Karadžić. Za mene je ovo dubinski politički snimak, profil građanskog političara, a ne ratnika.

Sticajem okolnosti bio sam poslednji novinar (tada direktor Radio Jugoslavije), kojega je primio predsjednik Republike Srpske 16. marta 1997. godine u njegovoj rezidenciji na Palama, dakle dvije godine nakon zločina u Srebrenici, o čemu je ostalo obimno svjedočenje u knjizi „Skupa vlast, jeftina država.” Posrednik za susret bio je zajednički prijatelj, Danilo Lazović, legenda jugoslovenskog glumišta, koji je prisustvovao razgovoru, a nakon razgovora sekretarica za informacije RS (ne sjećam se imena), priredila je ručak za goste.

Na početku razgovora rekao je da će razgovarati o svemu što mene interesuje, pod uslovom da ništa ne objavim, jer bi samim objavljivanjem prekršio dogovor o povlačenju iz politike. Držao sam se dogovora, posebno dijela obimnog izlaganja o rješenju kosovskog problema, što je tema za sebe. Ostajem u uvjerenju da ne bi bilo 24. marta 1999. da je uslišen Karadžićev predlog.

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---