- Piše: Čedomir Antić

Srećan Vam Sveti Sava, naša narodna i školska slava. Na današnji dan lijepo je sjetiti se poučnih, moralnih i bogoljubivih priča. U Crnoj Gori pitanje slobode vjeroispovijesti vlast pokušava da pretvori u ružan bratoubilački i međuetnički sukob. Zato se danas prisjećam priče o mladom svešteniku Laslu iz Temišvara.

Bilo je to davno – prije hiljadu, trista... možda čak i trideset godina. U zemlji na istoku od naše vladao je predsjednik koga su visoko uvažavali u svijetu. Danas bi za njega rekli da je bio sumanuti tiranin, ali onda, u vrijeme globalnog sukoba, kada se očekivalo da čovječanstvo zahvati svjetski rat i kad se strahovalo od „nuklearnog holokausta“, njega su svi uzdizali. U Moskvi toliko da je njegova država bila jedina članica Varšavskog pakta na čijoj teritoriji nije bila stacionirana sovjetska armija. U Sjedinjenim Državama - dovoljno da s njim potpišu sporazum o najvećoj povlaštenosti u privrednom odnosima. Zemlja je napredovala: stotine postotaka rasta, ekonomska zona u Crnom moru, razvoj industrije, urbanizacija sela... Kada se 1968. suprotstavio Sovjetskom Savezu, na središnjem trgu glavnog grada pozdravilo ga je pola miliona sunarodnika. Činilo se da bez ovog čovjeka nema napretka za ovu veliku zemlju. Parlament mu je priređivao stojeće ovacije. Djeca su pjevala kako je domovina tamo gde je On. Visokocijenjen, primljen je na brodu „Galeb”, kod jugoslovenskog diktatora Broza. Tamo su razmijenili poklone i disidente (koje su jedan za drugoga oteli na svojim teritorijama). Mlađem siledžiji se jako svidio luksuz, pa su mu po povratku u zemlju kupili jahtu Kristine Onazis.

Zemlja je, ukratko, bila veoma uspješna, samo što je bila porobljena, korumpirana i narod nije bio zadovoljan. Ali, šta je narod? Na dobro organizovanim izborima koje su priznavali svi, on je redovno pobjeđivao, i to bez obzira na familiju koju su činili sumanuti naučnici, kompulzivni razvratnici, rasipni kockari i nestručni ministri. Svi zajedno iskvareni bogatstvom i silom.

Kada je u jesen 1989. dobio još jedne izbore, činilo se da će vladati vječno. A onda se dogodilo čudo. U jednom gradu na zapadu zemlje. Varoši gdje su Srbi 1790. iznijeli svoj prvi program državne obnove. Tamo gdje su se u mašti Crnjanskog pola vijeka ranije postrojavali sirmijski kirasiri i dragoni braće Isakovič, živio je sveštenik druge nacije, prezrene i obespravljene. Zvao se Laslo. Laslo je bio čovjek posebnog kova. Milo i Duško i njihove slugeranje nazvali bi ga zatucanim vjerskim fanatikom i antievropskim tipom. U Laslovom srcu gorela je, međutim, istinska vjera i slobodoljublje. Nije prihvatao da se režim miješa u njegovu vjeru. Propovijedao je o slobodi, istini i pravdi. Teško je to bilo u ono vrijeme. Predsjednik nije morao da Laslu oduzme crkvu, učinio je to režimski biskup, jer i tamo su poslije Drugog svjetskog rata – baš kao i u komunističkoj Crnoj Gori - ubijali jerarhe. Crkvu mu je oduzeo režimski biskup Bop. Crkva to je vjerni narod, ne razumiju to diktatori, njihove sluge i korupcionaši - Satanina vojska. Narod svih nacija stao je uz Lasla. Režim ga je protjerao, slao ga u daleka i pusta sela. Za njim je, međutim, kao za božijim apostolom, išao narod. Onda su mu uhapsili oca. Kada su za jedno hladno decembarsko jutro zakazali da ga izbace iz stana, stotine se ljudi svih nacija ponudilo da ga prime u svoj dom. Međutim, kada je policija toga jutra došla pred sivu i hladnu zgradu u kojoj je stanovao Laslo, hiljadu je građana bilo tu da ga odbrani. Policija je premlaćena i razoružana. Slobodni narod Županije Timiš podigao se na oružje! Zauzete su državne zgrade, policijske stanice, oslobođeni zatvorenici, na zgradi Opere zavijorila se stara državna zastava iz čijeg je središta istrgnut komunistički grb. U Temišvar je upućena vojska i tenkovi su pucali na okupljene. Ipak, širom zemlje narod se podigao da više nikada ne prihvati ropstvo i poniženje. U Sibijuu, Konstanci, Jašiju, Trdži Murešu, Ploeštiju, Kurtea de Ardžešu... nacija se oslobodila i potukla snage policije, tajne službe i vojske. Diktator je pomislio da bi jedan veliki miting u glavnom gradu mogao da preokrene stvari, ali okupljene stotine hiljada povikale su uglas protiv njega. Rekao je da će njegov režim pasti kada na „topolama budu rasle kruške“, a u predgrađima je narod počeo da lijepi ove slatke plodove o grane topoljara.

Vojska je naposletku prešla na stranu naroda. Diktator bez vlasti im nije ništa vrijedio.

Rumunija je od tada slobodna država. Laslo Tokeš je izabran za potpredsjednika Evropskog parlamenta. Sloboda nije bajka.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---