- Piše: Marko Milačić

Crnoj Gori se, u dane Božića, dogodio Vaskrs. Pokuljalo je sve ono potisnuto i potiskivano, decenijama, isplivalo na površine, gaženo i mučeno, sabijano u ćoškove i tamnice Države i Bića, sistematski i planski svim silama sakrivano i prikrivano Titom i Milom, vaskrslo je.

Razlila se duša iskonske Crne Gore po ulicama. Kao kada vulkan pukne, pokuljala je lava naše istinske i prave duše i evo je, teče, ponosno, slobodno i prkosno, za istoriju. Radost moćnika i grube sile, decenijama, bila je velika: od kada su obezglavili Lovćen i sa njega skinuli oreol i krst, svo vrijeme, temeljito sprovode plan o istjerivanju Crne Gore iz Crne Gore, utjerivanju Montenegra u Crnu Goru.

Operacija iskorjenjavanja, rasrbljenja i raspravoslavljenja Njegoševe Crne Gore, na živo, traje do danas. Danas je anestezija prestala, boli, ali shvatili smo, kao nikada do sada, jasno, da ne može jasnije, šta rade. I probudili se. Vidimo hirurge, ali vidimo i Boga. Lakše je. Prolazilo im je, dok nisu dotakli Boga. Evo ga na ulicama, hoda sa narodom, tu je sa nama, u ikonama, sveštenstvu i djeci.

Ono što ih danas muči, što ih steže dok nas gledaju kako protiv njih, od Pravoslavne crkve izopštenih hodamo, kako protiv njih marširamo, jesu naša podignuta tri prsta. Tri prsta svetog trojstva, Oca, Sina i Svetoga Duha, tri prsta kojima se krstimo. Tri sveta prsta, u koja staje sva svjetska ćirilična narodnost koju Miroslavljevo jevanđelje poziva i sabira gdje god da se nalazi.

Pokušavaju da slome ta tri, oni misle da se mogu slomiti takva tri. Oni dižu ruke ravnodušno, podižu ruke kao da ih nemaju, podižu ruke koje ne znače ništa, kao kada su izglasali ne-Zakon. Mi dižemo tri prsta u nebo, okrenuta ka istoku, ka zapadu i ka nebu. Čim podignemo tri prsta, mi raširimo Pravoslavlje.

Nišaneći jedan naš prst, pucali su u vladiku Joanikija. Mislili su, ako snajperom razore taj prst, ućutaće Pravoslavlje. U nadi da lome drugi od tri prsta, pendrekom su lomili trbuh vladike Metodija. Pendrekom su željeli iz njega da istjeraju Boga.

Zaboravili su, otkako ne dižu tri prsta, da se Bog ne može istjerati iz vladika, da se Bog ne može istjerati iz ljudi, pa ni iz njih samih. On se samo ućuti, on se samo šćućuri u ljudima koji ga nisu dostojni, da ih podsjeća i preznaja neprespavanim noćima, da shvate da je i on budan. Ipak i u njima. Bog ipak uvijek jeste tu, uprkos svemu.

Priprijetili su trećem, mitropolitu Amfilohiju. Priprijetili su crtanjem mete na čelo, izdali poslednje upozorenje da se umiri, ili će opet, ravnodušno podići svoje ruke.

Pokušali su zakonom da nas rastave od tri prsta. Da nas osakate, da kao djeca koja su skrivena od janjičara hodamo rukama bez prstiju, da nemamo čime da se krstimo. Mislili su, zakonom se savijaju prsti, mislili su zakonom se pobjeđuje Bog. Mislili su.

Iznenadio ih je narod rasut po ulicama, koji se ne plaši kacige i štita, kojima se sakrivaju od Boga, iznenadio ih je narod koji ne slavi njihovu Novu godinu, koji Novu godinu poklanja njima, na ulicama, šetajući i dižući tri prsta.Tako smo dočekali Novu.

Iznenadio ih je narod sa tri prsta, jer ih podsjeća da su jednom sa tri prsta i oni pošli.

Tim sjećanjem su sami sebe iznenadili.

Nisu se sjetili, a sjetiće se kada prolazeći pored manastira koji više nisu njihov dom, pogledaju na njima krst, da su jednom išli u takav manastir da zamole Boga da ne izgube sebe. Sjetiće se da su nekada gledali u manastirski krst i zvona pod njima i da će ih ona, od tada, kada zazvone uvijek dozvati domu. Sjetiće se da sa podignuta tri prsta mi i njih dozivamo.

Sada smo bitni mi. Bog nas je pogledao i pomogao nam, ali sada i mi moramo njemu: jasnom strategijom, mudrim planom, hitnom koordinacijom i ozbiljnom odlučnošću. Ovo je trenutak u istoriji koji se, Boga i Naroda radi, ne smije ispustiti: dosta smo ćutali, sada moraju da nam vide zube. Ovo je vrijeme za Vukove u odbrani svojih svetinja.

Sve je tu, ali neće sve beskonačno biti tu: energija naroda u Crnoj Gori, ogromna energija naroda u regionu, pažnja čitavog pravoslavnog svijeta koji gleda u probuđenu Crnu Goru, jasno iskazan stav sa najvećih, duhovnih i svjetovnih, adresa u Srbiji, Republici Srpskoj, Rusiji. Jedno smo dušom, ali moramo biti jedno i planom.

Potrebno je, hitno, sjesti za isti sto, sve što slobodno diše u Crnoj Gori i van Crne Gore, jer nije ovo pitanje samo Crne Gore, ovo je sve-pravoslavno pitanje. Koordinacija je potrebnija nego ikada.

Opozicija, kakvi god da smo, mora u danima koji dolaze, hitno, sjesti i dogovoriti se, napraviti plan i krenuti u akciju sa naše, svjetovne strane, skupa sa svim slobodnim djelovima društva. Crkva se lavovski bori, duh je to Njegoša i Mojsija Zečevića, neumrli duh koji ne da na sebe i na Boga, ali svi, ne samo Crkva, sada moraju dati maksimum i biti na visini istorijskog zadatka i civilizacijskog iskušenja.

Sveti Petar Cetinjski u borbama nije nosio samo Krst. Bez molitve se ne može, ali samo molitva nije dovoljna. Neka čuju našu molitvu, ali i naš uzvik. Neka vide i naš Krst, ali i naš Mač. Ako oni ne žele da budu Zakon, mi moramo biti Zakon.

Nema prostora ovdje za partijske boje. Nema prostora za sujete. Nema prostora za izgovore. Nema prostora za opravdanja. Samo prostora za mudrost da se odupremo, u ime predaka, a za naše potomke.

Vrijeme je da im damo precizne rokove za povlačenje Zakona. Ako ih ne ispoštuju, vrijeme je da se cijela Crna Gora preseli u Podgoricu i da ih blokiramo Slobodom i Odlučnošću, da budemo, kao ne malo puta u istoriji, Sparta. Dok ne poslušaju glas Boga i volju Naroda.

Ovo je osim Borbe za vječno pravoslavno dostojanstvo i najličnija borba svih nas na ulicama, svakog ponaosob. Ja se, najličnije, danas, borim za svoje đedove i za svoje sinove, za njihovu čast i njihov obraz. Nećete mi, milogorci, preći prag od ognjišta! U njemu je osim moje porodice i moja Crkva! Dovoljno ste otimali, nećete ni pedalj dalje! Možda bolje razumijete jezik vaših mentora: This is Sparta!

---