- Piše: Tomica A. Milović

Ko bi se, i u najvećem košmaru, nadao nečemu ovakvom? Ovom udesu, zastiđu i crnom obrazu. Da mi je neko nešto ovako i natuknuo, pomislio bih da s njim nikako nije u redu. Da se taj ozbiljno duševno, mentalno i moralno počeo da rastače. Zaključio bih da je u „maniti vjetar udario“. I da za njegovu boljku ljekovite travke nema. Ipak, „ne žuri da govoriš o sjutrašnjem danu dok ne svane“, reče Nikolaj Velimirović. I zaista, u ovoj Crnoj Gori, zemlji bestidnosti, besudnosti i svakakvog razvrata, nema što nije moguće. Svačemu, ako možeš, moraš biti naredan!

Šta se to desilo u Zemlji nedođiji, u njenom parlamentu, a na predlog Vlade, 27.12.2019.godine? Voljom vladajuće većine, usvojen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Usvojen je zakon o zakonjenju bezakonja. Tako je, u maniru drumskog razbojnika, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori lišena svojinskih prava nad hramovima i drugim vjerskim objektima. Stavljena je, tim činom, van zakona, a njeni vjernici svrstani u građane drugog reda, nedostojne da kao ostali (muslimani, katolici...), ispovijedaju slobodno svoju vjeru. Da koriste, poslije prava na život, najtemeljnije pravo čovjekovo- pravo svojine. Ovim zakonskim nedonoščetom, antisrpska, antipravoslavna, vazalna vlast, očito želi da isščupa i poslednji struk armature iz identitetskog betona Crne Gore i Crnogoraca.

Potpredsjednik Vlade, Zoran Pažin, „ukoričio“ je svoje manipulatorsko, nepravničko izlaganje o predlogu zakona u „velikosrpski nacionalizam“. Slijedio ga je njegov partijski kolega, poslanik, izvjesni Dragutin Papović, istoričar. On reče da je religija (za Papovića religija i vjera su isto) u Crnoj Gori bila prisutna više kao običaj. Od 1945.-1990., gotovo je iskorijenjena, tolkuje, onako brozovski, Papović. I začuđeno se Papović pita- šta se to desilo te od 1990., religija ponovo vaskrsava. Osnovni razlog za vaskrsenje istoričar nalazi u „velikosrpskom, i to četničkom nacionalizmu“. U duhu Lenjinovih i Staljinovih boljševika, Brozovog bratstva-jedinstva, multikonfesionalizma i građanizma (ali bez Srba), na Papovića se ugledaše i ostali DPS i koalicioni poslanici. Usvojiše tako (bez)zakonje o ne(slobodi) vjeroispovijesti. Doniješe odluku da se „velikosrpski Bog“ mora ponovo sahraniti. Da više nikada ne vaskrsne. Ni taj Bog, niti njegova „četnička djeca“. Donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, crnogorska vlast podsjeti na „dobra“ ostvarenja crnogorskih ustaša, podsjeti na duh, lik i djelo Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije.

Još nepunoljetni crnogorski gospodar, Njegoš, u svom pismu Crmničanima, 15.7.1831. godine, kaže: „Ima nekoliko pasah u Crnu Goru koji bi radi bili ne samo da mi poginemo, nego da pogine svako ko se krsti... nekizi Crnogorci prodali bi za novce (ne samo) Boga, nego ot duše i ot svojega oca, i majke i braće... i ot svojega predragoga otečestva“. A u pismu Banjanima od 28.7. iste godine, Njegoš piše: „Nego skočite i zlo kastiga(j) te, zašto će se, vjerujte, brzo zlijema ljudima vereći sindžir na vrata.“

Kada je odašiljao ova dva pisma, mladi Rade Tomov kao da je posmatrao današnju montenegrinsku vlast. Silobatnu, pohlepnu, hristofobnu, srbofobnu, vazalnu... koje bi se i „veprovi divlji posramili“. (vladika Nikolaj Velimirović). Tu vlast ovih dana na ulicama i trgovima, na gospodstven i kulturan način, hristolik način, „kastiga“ vjerujući pravoslavni narod. Čini to sa puno vjere, ljubavi i nade. Uz vapaj za istinom i pravdom, ljudskošću, etikom i moralnošću. Crna Gora postaje danas najljepši Hristov hram. Onaj hram kojim će se ponositi pokoljenja. Ne godinama i decenijama, već vjekovima.

---