-Piše: Dejan Mirović

Nekada su srpsku diplomatiju vodili ljudi poput Jovan Ristića, doktoranda na Univerzitetu u Hajdelbergu ili Stojana Novakovića, predsjednika Srpske kraljevske akademije. U diplomatiji su bili nobelovac Ivo Andrić i genijalni Crnjanski. Danas srpsku diplomatiju predvodi Ivica Dačić koji nije naučio nijedan strani jezik. Takav ministar je nakon 2012. zajedno sa svojim aktuelnim šefom Aleksandrom Vučićem uveo novi način rada srpske diplomatije. Umjesto Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. srpska diplomatija se bazira na izjavama za medije.

Nova srpska diplomatija je veoma senzibilna prema Đukanoviću, vjerovatno zbog poslovnih veza i veza s one strane zakona. U tom biznis kontekstu, ministri spoljnih poslova Dačić i Lukšić su 2014. potpisali Sporazum o saradnji diplomatskih akademija koji ima za cilj „obrazovanje i osposobljavanje“ Đukanovićevih diplomata. Iste godine su potpisali Sporazum o zajedničkom radu diplomatskih predstavništva. Sporazumom je omogućeno Đukanovićevim srbofobnim diplomatama da na račun srpskih poreskih obveznika budu smješteni u oko 40 srpskih ambasada širom svijeta. Lukšić i Dačić su 2014. zaključili i da „odnosi nikada nisu bili bolji“.

U kontekstu tih „nikada boljih odnosa“ Viši sud u Podgorici osuđuje u maju 2019. godine 9 srpskih državljana na višegodišnje kazne zatvora zbog takozvanog državnog udara. Dačićeva diplomatija ne upućuje ni protestnu notu. Naprotiv, prema svjedočenju penzionerke (neosuđivane prije toga, majke i bake) Branke Milić, srpski konzul Dragana Vapa je nagovorala da prizna „krivicu“. Vapa zbog toga nikada nije pozvana na odgovornost iako je prekršila čak i Bečku konvenciju o konzularnim odnosima iz 1963. koja predviđa da konzuli pomažu svoje državljane u zatvoru. Zato se može zaključiti da je za takvo ponašanje Vapa imala saglasnost ministra. Zato on ćuti o Branki Milić koja je prije više od godinu dana izbjegla u srpsku ambasadu zbog torture crnogorskih vlasti. Srpskog ministra ne interesuje kršenje njenih ljudskih prava.

Dačić je u maju 2019. osuđujuću presudu srpskim državljanima i opozicionom srpskim poslanicima „dočekao“ u Budvi u društvu crnogorskog kolege Darmanovića veselo poskakujući i karikaturalno pjevajući. Njegov šef i mentor Vučić se nešto kasnije, na dan presude, javno susreo sa Đukanovićem u Tirani. Slično se ponovilo i u decembru kada se, umjesto da bude sa svojim narodom u Nikšiću na dan velikog crkveno-narodnog sabora, Vučić ponovo susreo sa Đukanovićem u Tirani.

Konačno, Dačić je početkom 2020. uzdrmanom Đukanoviću dao svojevrsni poklon, izjavom koja je na granici fašizma. On je zahtijevao da se državljanima Srbije koji su porijeklom iz Crne Gore oduzme državljanstvo ako se ne izjasne o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti (o kojem je upravo on ćutao nekoliko sedmica). Za razliku od mitropolita Amfilohija koji duhovno objedinjuje vjernike SPC u Srbiji i Crnoj Gori, Dačić postupa suprotno. Tako razbija solidarnost vjernika u regionu i slabi proteste u Srbiji. Takođe, na ovaj način, on je dao i agrgument DPS-u i dukljanskim ekstremistima za njihove šovinističke i srbofobne teze i lažnu simetriju.

Da li je Dačić svog prijatelja rođenog u Kotoru, izvjesnog Rodoljuba Radulovića ili Mišu Bananu kako ga naziva „Blic”, pitao da se izjasni o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti? S tom osobom, za kojom je raspisana međunarodna potjernica zbog optužbi za šverc narkotika, Dačić je snimljen na večeri u Beogradu.

Zašto je Dačić, govoreći o nespornoj ulozi crnogorskih kadrova u vlastima u Srbiji, prećutao da su na Golom otoku procentualno najviše stradali ljudi iz Crne Gore i činjenicu da je tada na vlasti bio njegov i Đukanovićev ideološki idol, Hrvat Josip Broz?

Konačno, da li Dačićev test lojalnosti za srpske državljane porijeklom iz Crne Gore važi samo za Matiju Bećkovića koga uz saglasnost Vučića napada Goran Vesić, ili je test zasad prošao samo zajednički prijatelj Đukanovića i Vučića, Beba Popović?

---