-Piše: Dragan Mraović

Postoji Gospod Bog koji je stvarnost u koju se može ili ne mora vjerovati. Ali, u „milogori” neko je Gospodar-bog koji proglašava sebe nadbogom. Ni po jada da je samo tako, jer zabludjelih je bilo i biće, ali ovaj neznaveni Gospodar-bog je već toliko nepočinstava počinio da mu deveti krug Danteovog pakla biva najmanja mjera. Pošto je dara ipak prevršila mjeru, jer se „ćaše po zemlji srpskoj da prevrne i da drugi postane sudija“, a „sirotinja raja globe davati ne može, ni trpjeti zuluma“, čini se da je „zeman doš'o valja vojevati, za krst časni krvcu proljevati“. Ako ima još i zrna uma u Gospodar-boga on će shvatiti da je vrijeme da uzvikne kao savremeni dahija: „Ala kardaš! Čudnijeh prilika. Ono, joldaš, po nas dobro nije“. I da siđe među narod, ako smije, da vidi da ima Boga. Da se pokaje.

Gospodar-bog ili svjesno želi građanski rat u „milogori” ili je toliko neznaven da mni da sve može na silu, a da će raja ćuti. Da li zbog manjka uma ili viška bahatosti, a možda i od straha od robije, on ne shvata da u Crnoj Gori postoji mjera preko koje neće moći ni on ni njegov NATO gazda. Jer u ljudskom biću nikakva sila ne može da okiva u lance nacionalni duh, vjeru i slobodnu misao. Amerikanci ne mogu da riješe problem u Avganistanu, jer njihov crno- bijeli um ne shvata da se muslimani tamo ne bore za novac, ni za moć, ni za teritoriju. Da je tako, pristali bi odavno na mnoge američke podvale. Oni se bore za ono što je njima najsvetije i iznad svega, za svoju vjeru. Oni neće prodati vjeru za večeru, kao Gospodar i njegovi vašingtonski pokrovitelji, ni po cijenu života. A zašto Gospodar ne shvata šta je vjera? Zato što je nematerijalna, zato što je duhovnost suština bića vjernika, dok su za njega smisao života zveket dukata i „Džek Denijels“. Zato što vjernik zna da je samo vjera mjera vječnosti. Opstala je islamska vjera u olujama i burama vjekova, opstala je i hrišćanska, dok takvi kao Gospodar su trun u vremenu, a njihovi režimi prolazno zagađenje čovjekove okoline.

Nisu Gospodaru dostupna nebeska slavlja da ovo može razumjeti. Srpska pravoslavna crkva postoji od doba Nemanjića, a Pećka patrijaršija je za sve pravoslavne Srbe ishodište ma gdje živjeli. Miješanje šefa mafijaške hobotnice u duhovne stvari srpskog naroda je groteskno i kriminalno. Njegove nebuloze o pravnom statusu crkve i da „SPC prije 1918. godine nije ni postojala“ materijal su za ozbiljnu dijagnozu. Pa o kome je pisao vladika cetinjski 18. novembra 1689. kada kaže u pismu Kavaliru Ivanu Bolici: „...da su mi došla pisma od našeg Patrijarha iz Peći...“ O kojoj crkvi govore kneževi Crne Gore u pismu Senatu Venecije 23. februara 1717, kada kažu „da plemena Crne Gore dobiju svu slobodu u korišćenju svog srpskog obreda...“ Što zbori mletački vanredni providur Senatu 2. januara 1732 iz Herceg Novog: „Nedavno je pećki Patrijarh sišao u blizinu ovih granica... da posjeti plemena koja potpadaju pod njegovu eparhiju, a srpskog su obreda....“ Srpski patrijarh iz Peći dolazi u „svoju eparhiju“ Herceg Novi i okolinu, a ne u policijsku stanicu na Cetinju. Ima li Gospodar ogledalo? Bog će mu možda oprostiti, ali ljudi i istorija neće.

Ne mogu konvertiti odlučivati o srpskim svetinjama. Ili bi Gospodar da izazove i građanski rat? Niko mu neće dati vjekovne hramove i svece SPC. Neka ne ruši pravoslavlje, niti urušava duh i identitet srpskog naroda, jer to nisu uspjeli Turci, nije Vatikan, pa neće ni on. Nikšićko poklonjenje moštima Svetog Vasilija Ostroškog mu je presudilo.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)