-Piše: Vladislav Dajković

Nikšić, nekoliko godina ranije. Željezara, Opština, prijatelji, pa i očeva rodbina - ostali su nijemi na njene vapaje. „Makar mi djecu prehranite” - molila je Vesna, nekoliko nedjelja nakon suprugove sahrane. Ćutali su. Bila je jedna od onih samohranih majki koje se nisu predavale. Nakon smrti supruga Mirka, nastavila je hrabro da korača kroz život, više zbog djece, nego zbog sebe. Suprug je bio jedan od tranzicionih gubitnika koji nije izdržao trku sa nemaštinom, vremenom i ratama kredita. Nakon otkaza u Željezari, nekoliko godina na taksiju i građevini, pa još nekoliko na socijali s biroa, srce se predalo, a on svoju dušu preselio u vječnost. Iako sa dvoje djece, Vesna je ostala sama.

Okrenula se jedinom koji je preostao, a koji ništa nije tražio zauzvrat - Bogu. Spas je našla u Božijoj kući, hranu u Narodnoj (crkvenoj) kuhinji, a zarađivala je čisteći nikšićke ulaze i kladionice. Djeci je bila i otac i majka. Godine su prolazile, djeca prohodala, Vesna sa sveštenstvom opremala svoj novi dom - dar Mitropolije crnogorsko-primorske, uz blagoslov mitropolita Amfilohija. Bog je, kroz njega, zakucao i na njena vrata.

Nikšić, prije nekoliko dana... Zima, vjetar, promrzlica. Hiljade zabrinutih i ozbiljnih lica ćutke su stajali uz zidine Hrama Svetog Vasilija Ostroškog, dok su se kapi hladne kiše spuštale niz njihova čela. Među njima je bila i Vesna, sa svoje dvije uplakane ćerkice. Stajala je uspravno, gordo i stameno, a pogledom rezala vazduh. Dječicu je čvrsto držala za ručice, dok su njihovi roze dječiji kišobrani savršeno dopunjavali šaroliki kišobranski mozaik koji je razbijao sivilo tog subotnjeg jutra. Iznad njih provejavao je duh Svetog Vasilija Ostroškog, stvarajući neprobojni štit iznad njihovih glava. Kad se samohrane majke sa djecom okupljaju da brane svoju Crkvu, onda znate da je na sceni nešto strašno, nešto opasno, nešto što je bez presedana.

Svetovasilijevski sabor protiv usvajanja anticrkvenog zakona (perfidno nazvan Zakon o slobodi vjeroispovijesti) bio je najsjajnija iskra njegoševske Crne Gore poslednjih decenija. Snažna kiša, još snažniji vjetar, besparica, ucjene, pritisci, zatvaranje granica - ništa od toga nije spriječilo desetine hiljada ljudi da dođu u Nikšić. I još važnije: svi ti ljudi su pred Hram Svetog Vasilija došli o svom trošku, bez dnevnica i bez partijskih sendviča. Naša Crkva je još jednom dokazala da nema te partije - taman da se sve zajedno skupe - koja bi mogla okupiti više ljudi od njenog poziva.

No, nije uvijek tako bilo. Prije tridesetak godina, Crkva u Crnoj Gori je bila na izdisaju, umorna od komunističkih udaraca i pokušaja zatiranja. Manastiri su opustjeli, sveštenstvo rasuto, pjesma pojaca čujala se u tragovima, uprkos ogromnom zalaganju tadašnjeg mitropolita Danila Dajkovića (omiljenog rođaka mog đeda Matana), koji se lavovski borio protiv represivne i anticrkvene vlasti, pogotovo protiv rušenja Njegoševe kapele, nakon čega je svo zlo, siguran sam, pušteno iz crne kutije. Ipak, da je Bog imao u vidu Crnu Goru, vidjelo se u tome što je na čelo Mitropolije crnogorsko- primorske došao (H)Risto Radović iz Morače, sa kojim sam, preko moje babe Rumice Radović, takođe u rođačkim odnosima, na moj ponos.

Zastanimo na trenutak i zapitajmo se kome dugujemo zahvalnost za to što je SPC danas u Crnoj Gori poslednji bedem odbrane našeg naroda, ili, govoreći političkim jezikom - institucija kojoj se najviše vjeruje? Isključivo njegovoj bratiji i njemu, nasledniku trona Svetog Petra Cetinjskog, egzarhu Pećkog trona, arhiepiskopu cetinjskom, mitropolitu crnogorsko- primorskom, dr Amfilohiju Radoviću, ili, što bi rekla naša latinoamerička braća - El comandante de las fuerzas espirituales de Montenegro. Za kratko vrijeme Crkva je oživjela, manastiri i hramovi počeli da se grade i opravljaju, pojci zapjevali, a narod se vraćao Bogu.

Čemu i našto ovaj tekst? Prosto, po svemu što gledamo proteklih dana, nedelja i mjeseci, mitropolit Amfilohije, sa svojim sveštenstvom, monaštvom i cijenjenim vladikama, u prvom redu Joanikijem i Metodijem, neko je ko najozbiljnije djeluje u pravcu odbrane našeg naroda, ali i neko ko ne koketira sa istinom, neko ko ne poginje glavu čak ni pred silom pojedinih predsjednika iz okruženja, neko ko vodi računa o svojoj pastvi govoreći „za mnom”, a ne „u napad”. Sam prizor u kom on na čelu kolone predvodi sveštenstvo i monaštvo od Hrama prema Skupštini je već, usudiću se reći, ušao u legendu.

Činjenica da se na poziv vladike Amfilohija u jednom danu okupi 20. 000 ljudi na četrdeset junskih stepeni ili na nula decembarskih, govori sama za sebe. Govori da su Crnogorci i Srbi prepoznali u Đedu duhovnu i moralnu vodilju koja se, baš kao i naši preci, ne povija pred domaćim zlom, a ni pred onim spolja. Da li te izjave nekad zvuče grubo, surovo i sirovo - zvuče. Da li uvijek gađaju u metu? Gađaju. Da li su uvijek istinite? Pa jesu.

Najzad, bio izglasan ili ne, zakon o privatizaciji (ili Milovim rječnikom valorizaciji) naših svetinja, jedno je jasno: pao je snijeg nepravde da prekrije brijeg, ali je, uz to pustio i zveri da pokažu svoj trag. Ne bih ih molio, naprotiv: nek đavolji šegrti usvoje još stotinu sličnih zakona, ali naše crkve i manastire niko neće otuđiti dok ima nas, Đedove vjerne djece. I još nešto: loše nikad nije moglo donijeti dobro, a dobro nikad ne zaboravlja loše, baš kao što ni Vesnice ćerkice, s početka teksta, nikad neće oprostiti suze onima koji otimaju od Boga dato i onima koji nasrću na našeg Đeda.

Đede Amfilohije, možda ja kao 27-godišnjak ne znam mnogo o životu, ali jedno znam zasigurno: bićemo srećni što smo živjeli u Vaše vrijeme - vrijeme velikog i svetog mitropolita Amfilohija. I što Bećković reče: „Svaki kamen Vama, jedan Hristu manje.” Dodajem: I jedan manje nama!

---