-Piše: Vojislav Bulatović

Otkad je J. B. Tito nestao, razbuktali su se snovi o državama i liderima na jugo - prostoru. Država kako to gordo zvuči, klicali su i još uvijek kliču novi lideri i vlastodršci. Kliče se takođe EU i NATO-u.

Uoči izbora 2016., na bilbordu jedne opozicione partije (SDP) pisalo je: „Država za sve”. Poslije tri godine, ista stranka kao i cjelokupna opozicija, NVO i nezadovoljni građani, jednoglasno kritikuju državu u službi vladajuće koalicije i dijela građanstva koje je interesno stalo uz tu koaliciju, bez obzira na sva nezadovoljstva onih „drugih”. Sve je isto kao prije. Takvom stanju stvari sada bi odgovarala ironična parola: „Sve za državu”! Analitičari proteklog perioda, koji je započeo vrlo kontroverznim izborima, lako bi se saglasili da je država bila u centru svake priče, glavni junak, s obje strane političke barikade. Od nje je, zapravo, sve počelo, a onda smo tri godine slušali i gledali serijal s njom u glavnoj ulozi. Čovjek i građanin je povremeno pomaljao svoj lik ispred nje. Pokušaj udara na državu na dan izbora (i njene evroatlantske vrijednosti koje su bile i glavna „tema” izbora) bio je dovoljan razlog da se država proglasi ugroženom, i da je shodno takvim okolnostima, građanska dužnost da na državu pripaze, da imaju u vidu njene neprijatelje, da razumiju mjere opreza i zaštite koje se preduzimaju. To podrazumijeva da se ima blagonaklon stav i prema ljudima koji rade na odgovornim mjestima u državnim institucijama, pa i kada u raznim pravcima biju bitku za državni identitet. Problem nastaje kad veliki broj građana, bilo da su stranački organizovani ili ne, ne doživljava to tako, jer sebe vidi nekako kao spoljni prsten, publiku, izvan tog „zamka” pod budnim okom državobranitelja.

Naprotiv, država kao demokratska tvorevina, čiji su subjekti građani, neposredno i posredno, mora da bude u matici života, otvorena za sve („Država za sve”!) i da uživa upravljački i regulativni autoritet kod stanovništva. Doduše, ovo je ideal, koji je „voćka na visokoj grani”, ali treba mu stalno težiti. Svijet, na koji se ugledamo, od koga „poglavlje” po „poglavlje” učimo i „bodove” sabiramo, demonstrira tu disciplinu i kad napreduje i kad se preispituje. Mi smo mali, u šaku bi stali, kako se poneko našali, a šaka nikad ne fali! Treba ih izbjeći. Lakše nam je bilo dok su ovuda tutnjali zavojevači, jer smo znali protiv koga se borimo. Sada nas, vjerovatno, neprekidno trese groznica ove podmukle tranzicije u kojoj važi parola „ko će koga”. Na društveno-političkom planu to se ispoljava kao razdioba na državu i državobranitelje, s jedne strane, i „nedržavni” građansko-politički blok. Riječju, kao „MI” i „ONI” - tako se ovo dvojstvo prevodi na obje strane. Je li to „konstrukcijska” mana sistema koja će vremenom iščeznuti kad se smire „tektonski” procesi tranzicijskog bića naše zajednice? Ovi procesi su, zna se, proizveli ubrzano klasiranje i nezaslužene položaje. Država je centralni režiser tih diferencijacija. Mjera njenog uplitanja suviše je bila neosjetljiva za one koji su bili izvan sistema, daleko od vlasti i moći „davanja - uzimanja”. Ako je prethodna socijalistička država bila transparentna diktatura u ime proleterijata, ova sadašnja je država političko-poslovnih elita koje se uzajamno podupiru. To je u protekloj godini pokušavao da dokaže i „insajder” Duško Knežević. „MI” i „ONI” kao dva vrtloga, jedan naspram drugog se rotiraju oko sebe, uzajamno se odbacujući. Mnogo je uzroka tog udaljavanja i suprotstavljanja tako da sada nema nijednog državnog pitanja koje bi ih navelo da pređu crvenu liniju. (Ovih dana, u Predstavničkom domu američkog Kongresa, Džo Bajden, demokratski prvak i kandidat za predsjednika, izjavio je da bi sadašnji sukob između dvije stranke značio kraj države, ako bi on bio i dalje crvena linija koja sprečava sporazumijevanje i dijalog između dvije strane). U našoj državi nema takvih razmišljanja uprkos činjenici da takva linija razdvajanja postoji gotovo cijeli period od sticanja nezavisnosti. Kao da je integritet zajednice sekundaran! Zakonodavni dom naše države je čitav protekli period u rasulu. Opozicija je bez vlastite pozicije, a vladajuća koalicija je napravila čvrstu spregu vladinog tima i parlamentarne većine tako da vlada nema parlamentarne kontrole pošto ni nadležni odbori ne mogu da funkcionišu. Tako se ona ne plaši da će joj predlozi i projekti biti zaustavljeni ili odbačeni. Kontrola vlade je imperitiv u svakoj demokratskoj zemlji, jer vlada vladâ a njena „kesa“ je velika i ima mnogostrani uticaj na društveni život. U našoj državi, gdje vlada liči na velikog menadžera, gdje se za budžet „kače“ i „nadgradnja“ i „baza“, gdje odluke o budžetskoj potrošnji pokreću ili zaustavljaju mnoge, kontrola vlade od strane parlamenta je od najvećeg značaja, ako hoćemo pravnu državu! Zašto se za svake izbore istakne po jedno identitetsko pitanje? Zašto se za svake izbore pokušava „isprati” nešto identitetskog „zlata” iz „zamućene” rijeke zajedničke istorije? Zašto prinuđavamo građane da o takvim pitanjima naprečac odlučuju? Svaki normalni izbori su testiranje građanske volje i želje da se opredijele za ponuđene ciljeve koji su putokaz za život i razvoj svake zajednice, kao i pojedinca. To su uvijek konkretna pitanja, rješiva, a da se ne zadire u Ustav i ljudska prava i slobode.

---