- Piše: Vladislav Dajković

„Šamarao majstore na građevini”, „Prijetio sudskom vještaku”, „Oštetio budžet opštine”, „Prevario akcionare”, „Prao novac za predsjednicu Vrhovnog suda”, „Nasrnuo na novinara sa tjelohraniteljem”, „Rusima uzeo novac”... Ako ste pomislili da se radi o nekom žestokom kriminalcu iz Kopolinog „Kuma” – prevarili ste se. Ne, ne radi se ni o Di Kapriju u njegovom filmskom hitu „Uhvati me ako možeš”, u kom glumi neuhvatljivog vanserijskog prevaranta.

Dame i gospodo, u par nasumičnih novinskih naslova pročitali ste srž biografije čuvene legende kolašinskih pašnjaka, podgoričkog asfalta i budvanskog pijeska – Zorana Ćoća Bećirovića – u javnosti poznatijeg i kao Milov sparing partner za noćne lumperajke. Naravno, niste valjda pomislili da će Đukanovićev pajtos za izlaske biti nekakav profesor, književnik, ili ne daj Bože – Obrad Mišo Stanišić?

No, šta to lepršavog Ćoća – osim lagane frizurice a' la Zdravko Čolić – izdvaja u odnosu na druge Đukanovićeve prijatelje i kumove? To što voli da nasrće na policajce? Pa dobro, vole i Dejan Ban, Vuk Rajković i ekipa. Idemo dalje: to što voli da šamara bauštelce koji rade za dnevnicu na njegovim višemilionskim građevinama? Da se ne lažemo – ko ne voli da s vremena na vrijeme išamara nekoga, pa još i slabijeg od sebe? Hm, možda ga izdvaja to što je prevario Ruse? Oh, čekajte. Đukanović je tu ipak majstor zanata. Oštetio budžet opštine? Nek stane u red, odmah iza Sveta.

Znam! Odvaja ga to što ne je*e živu silu. Da, dobro ste pročitali. Osim što za njega zakoni ne važe, on se – kad napravi prestup – ne kaje. Ćoćo ide dalje. Ćoćo plijeni. Ćoćo se buni. Ćoćo prkosi. Ćoćo traži još. Ma Ćoćo dominira! Dan nakon što je sa svojim tjelohraniteljem prijetio novinaru Vladimiru Otaševiću u društvu višeg državnog tužioca Šoškića – Ćoćo se nije skrasio i pobjegao od medijsko-tužilačke jagme.

Naprotiv, Ćoćo je pozvao na ručak tužioca Šoškića već naredni dan, a u prepričavanju jučerašnjih ludorija društvo im je, uz ćevape, pravio i sudski vještak Nemanja Radojević, kolega onog sudskog vještaka s početka teksta kome je Ćoćo, pogađate, prijetio. Urnebes, rekli bi mnogi, ali ne i naš junak, Ćoćo. Jer, Ćoćo se, kao i Čak Noris, nikad ne predaje.

Pitate se: „Pa dobro, može li Ćoću iko stati na put?”. Legenda kaže i da se pravnički tajnovidac, krotitelj neukroćenih, borac protiv (ne)pravde i padeža - Milivoje Prvovjenčani, pokušao uhvatiti u koštac s njim, predloživši sudiji čak i pritvor za Ćoća. No, ne lezi vraže: planu Ćoćo kao vatra živa, te on skoči na noge lagane, dohvati se ajfona svoga, te on pozva Đukanović Mila da mu skida bukagije. Par sati kasnije pušten je na slobodu, odakle se britkim perom obrušio na Milivoja, bez trunke straha i ustezanja.

Naravno, tog trenutka je svima bilo jasno da je Ćoćo dobio bitku, ali ne i rat protiv Milivoja Prvovjenčanog, koji je to puštanje na slobodu doživio, kažu, kao atak na njegovu ličnost, ali ovaj put nije potezao za Nobelom. S druge strane, novinar Otašević je nakon incidenta u „Delti” dobio zabranu prilaska na stotinu metara od parkinga, jer je nekoliko puta stomakom nalijetao na šaku Bećirovićevog tjelohranitelja, pokušavajući čak i da ga vratom ošamari po dlanu. Zamislite šta bi se tek desilo da napadne nekog običnog građanina tek tako! A sad ozbiljno: kako drugačije sem satirom, šalom ili, po podgorički – kako na sprdnju odgovoriti bez – sprdnjom? Decenijama gledamo jednog te istog Ćoća – ma kako se on zvao i izgledao. Decenijama patimo zbog njihovog, što neko reče, turbulentnog prelaska sa proje na lignje, sa „stojadina” na „mercedesa”, sa trop pjevačica na manekenke, sa „golfa” na „mercedes”, iz „leviski 501” u „Hugo Boss”, iz Sutomora na Budvu, iz Budve na Sen Trope. I trpimo. Trpimo. Trpimo.

Tek onda kad njihov bijes, novac i osionost nalete na nekog ko neće da im ćuti – poput Otaševića, Olivere, Tufika i drugih – onda se digne galama, onda krenu reakcije i bijes javnosti. Ali, šta je sa desetinama onih običnih malih ljudi, onih išamaranih radnika, onih majki i očeva kojima se duguju plate, sa onom djecom koja su ostajala gladna zbog njihovih biznisa koji ostavljaju pustoš kuda god protutnje? Ništa, baš ništa. Njih, njihove crvene obraze, prazne stomake i neosušene suze, zub vremena gazi i melje bez prava na pravdu – kao da se nikad nisu ni dogodili.

Najzad, ne mislim da je Zoran Ćoćo Bećirović glavni problem posrnulog društva, ali jeste savršen reprezent svega onoga što kao ovce trpimo svih ovih trideset godina. I da se razumijemo, Ćoćo je malo dijete u odnosu na Mila Đukanovića i njegovog brata Aca. Zapravo on, zajedno sa drugima, i jeste njihovo dijete. Oni su ga stvorili.

P.S. Što bi rekao vaterpolista kad su ga Hrvati tukli u Splitu: „Brate, nemoj mene dirat', ja sam ti Crnogorac”!