-Piše:Ilija Malović

Značajan broj crnogorskih građana mislio je da je cilj projekta nezavisne Crne Gore otvoreno društvo spremno da prihvati sve oblike kulturnog izraza, tržište koje će biti spremno da apsorbuje ideje i talente, politička scena gdje će dominirati partije diskontinuiteta sa nacionalizmom, autokratijom, patrijarhatom i liderstvom. Povejerovali su da je državni oblik nešto od čega zavisi nivo korupcije, razvijenost demokratskih institucija, ili stepen prisustva radne etike. Danas je svima jasno da su pomenute parole samo poslužile za kampanju da naivni i oni sa razvijenom maštom omasove jedan u svojoj suštini konzervativni i etnonacionalistički projekat. Od proizvodnje se trajno odustalo, elitni turizam se utopio u korupciji i nelegalnoj gradnji, ne postoji jasna granica gdje se završava politika a gdje počinje kriminal. Ostao je samo šovinizam čijim narastanjem se nastoji popuniti prazna ljuštura koja je ostala kada su obećanja o boljem životu iščezla. Ispostavilo se da je poslednje ishodište i glavni društveni cilj nezavisne Crne Gore identitetski inženjering i izmišljanje tradicije.

Poruke mržnje se svakodnevno odašilju u javnost sa stranica režimskih listova i iz tekstova na režimskim portalima. Granice slobode govora su najšire postavljene za očeve nove nacije, a poruke su toliko koncetrovane opsesivnim antagonizmom da svako dobronamjeran mora da osjeti neprijatnost. Najviše zabrinjava jedna prećutna koalicija između kleptokratske vlasti i građanske opozicije koja se formira svaki put kada je društvena kriza na pomolu ili se pokrene afera, i uvijek oko iste stvari, rezultata identiteskog eksperimentisanja. Više se niko ni ne uzbuđuje zbog govora mržnje uperenog protiv građana koji se izjašnjavaju kao Srbi. Olako se shvataju prijetnje, računa se da su slične kampanje mržnje prošle neopaženo od strane međunarodne zajednice i u drugim zemljama u regionu. Takođe, kao da se vjeruje da su građani srpske nacionalnosti navikli da budu vrijeđani, i da neće pokrenuti neku političku akciju. Uvijek kada bi se organizovala kampanja protih njihovih legitimnih prava nisu reagovali složno, svaki put bi pokazali spremnost da budu čuvari „građanskog mira“.

Poslednje izjave ideologa novog crnogorskog nacionalizma uperene protiv vjernika Mitropolije crnogorsko-primorske, poput one da: „svetosavci ne pripadaju evropskoj civilizaciji“, još je jedna od demonstracija da režim nema nikakav plan sem konstatnog kreiranja identitetskih podjela. Tvrdnja da jedna religija i jedna crkvena organizacija ne pripada kulturnom prostoru gdje bitiše, poziv je na formiranje svojevrsne skale vrijednosti ljudskog života. Ovako se jedna etnička skupina etiketira kao nesposobna da stvara kulturu, kao strana i nepotrebna.

Da se primijetiti da vlast u Crnoj Gori ulaže orgroman napor da stvori jednu negativnu sliku o Srbima, podgrijevanjem i ohrabrivanjem stereotipa i predrasuda. Kada se uradi jednostavna analiza sadržaja tekstova na režimskim portalima, može se utvrditi da su najfrekventniji termini upravo oni koji dehumanizuju: zatucanost, smrad, neprijatelj, okupacija, rat, četnici, rulja, mrak, nazadnjaci, stranci. Nigdje se, istina, ne poziva na otvoreno nasilje, ali upotrebom ovakvih termina u opisivanju jednog naroda, poslije određenog vremena, pripadnici drugih etničkih skupina postaju ohrabreniji i spremniji za fizičko ugrožavanje etiketiranog. Predrasude se teško iskorjenjuju kada jednom zađu u narod, javni govor, svakodnevnu komunikaciju.

Predrasude su, inače, vrste stavova kod kojih je očigledan nedostatak opravdanosti, koji su logički neosnovani i praćeni zapaljivim emocijama. Krute su, nefleksibilne, izuzetno otporne prema činjenicama i podacima koji nisu u skladu sa njima. Sastavni djelovi su omalovažavanje, neprijateljski stav, ali i spremnost da se preduzmu konkretne aktivnosti protiv grupa prema kojima je predrasuda usmjerena. Glavna osobina im je neosnovana i neopravdana generalizacija, što dovodi do toga da se tvrdi da svi pripadnici grupe koju posmatramo imaju istu volju, ponašanje i motive. Osim toga, etnički stereotipi predstavljaju važan dio ideološke svijesti, kojoj je svojstvena težnja ka iskrivljavanju stvarnosti, te težnja da se izvrši mobilizacija pristalica da djeluju protiv određene zajednice.

Ohrabrivanjem ekstremizma u javnom prostoru regrutuje se jedna organizacija nasilnika koja će vremenom postajati sve jača i zahtjevnija. Zaboravlja se da je Crna Gora država opljačkana u procesu ekonomske transformacije, da su njene institucije korumpirane i nemoćne da se izbore sa paralelnim polugama političke moći koje niču iz društvene nestabilnosti. Na mjesto legitimne moći u jednom trenutku dolazi nelegitimna, ali efikasnija moć sa svim njenim aparatima sile: privatna garda, specijalizovane agencije za zaštitu, lične vojske, mafijaški karteli. Ovi naoružani i osokoljeni domoljupci ponudiće efikasniji način zaštite države i mlade nacije od izdajnika. Tada će biti kasno za bilo koju političku akciju, tada će da krene direktno nasilje. Igranje radikalizmom, a to je ono što radi crnogorska vlast, prije svega je igranje vatrom iz koje se obično rađa društvena dezintegracija. Ne shvata se da je idejno ishodište ovakve politike, da upotrijebim termin sociologa Hane Arent, „jedna beskonačna selekcija“. Oni koji se danas uklapaju u standarde idealnog građanina nezavisne Crne Gore, već sjutra će biti nedovoljni, oni koji se danas osjećaju sigurno, sledeći su na udaru. Veoma se lako iz pozicije sigurnosti, koja se zaslužila glasanjem za partiju na vlasti, prelazi u stanje u kome se neko proglašava prekobrojnim ili sumnjivim.

Ono što je najvažnije je da ovakvom politikom Crna Gora prije svega gubi vrijeme koje joj je neophodno za saniranje katastrofalnih društvenoekonomskih posledica vladavine kleptokratskog režima. Prvi korak ka ovom cilju je da institucije kojima je zadatak da stanu na put ekstremizmu počnu da procesuiraju ljude koji su do sada bili abolirani od odgovornosti za sve napisano ili rečeno zbog svoje bliskosti sa režimom. Aktuelna vlast više nema šta da ponudi sem mržnje i to je jasno čak i onima koji je glasaju. Industrija je devastirana, investicija nema, dug se stalno povećava, korupcija je hronična. Crnoj Gori je, umjesto nacionalnih tenzija, državne crkve i podešenih rezultata popisa, neophodnija društvena revitalizacija, pomirenje i rad. Političke promjene su nasušna potreba, a kolektivno i lično osvešćivanje, razvoj ličnog integriteta i nepotkupljivosti, tolerancija i dogovor, jedini putevi ka boljitku.

(Autor je sociolog)

---