- Piše: Milutin Mićović

Pokušavam nekoliko dana da napišem aktuelnu priču - ne ide. Imam u glavi neke misli i slike, ali kad stavim na papir, nema slova- samo crna mrlja. Iz pera ne izlazi mastilo, nego crnilo. Upišem slova, i crnilo pojede i mastilo i bjelilo. Kad sam došao sebi, dosjetio sam se šta je posrijedi, i napravio pauzu. To je tako, kazuje mi moj prijatelj, kad je u Crnoj Gori mnogo ljudskog mraka, tada ne samo ljudi nego ni olovke, ne mogu svoja srca odbraniti od crnila.

Ali kad ne mogu da pišem, odnekud slušam stihove, kao neki uzvišeni recitativ, koji čudi i nadahnjuje: Zemljom sveci staše vojevati, i različne prilike metati, Crna Gora u čudu se našla, kao da je prvi vijek hrišćanstva. Ostrog tvrdi nova čuda gudi, i odvaja ljude od neljudi...

Znaš, kaže mi prijatelj: taj omrznuti iracionalizam uslov je kreativnosti i slobode čovjekove. Znaš da su ovdje, u Crnoj nam Gori, bjelosvjetske ambasadorke iskompromitovale iracionalizam, povezujući ga sa balkanskom stihijom i ljudskom kasapnicom. A kad balkanski primitivci podlegnu civilizovanim monstrumima, oni postaju njihove odane sluge, slijepe i za sebe, i za narod, i za slobodu. Vidiš, postoje i različiti iracionalizmi, jedan- bezizlazni (betonirani), koji se skriva pod gubitkom čovjekove slobode, i drugi, koji prožima Sokratov paradoks: Znam da ne znam. Ko kaže znam da ne znam daje šansu svom neznanju da dođe do znanja. A ko negira svoje neznanje (iracionalizam), on negira i svoju slobodu, i svoju mogućnost da dođe do nekog znanja. Zabetonira sebe u sebi i postaje poslušnik svoje neslobode, ili monstruma koji ga stavljaju u službu svojih nauma. (Brzo treba da kopčaš...nemamo vremena, kaže mi.)

U Crnoj nam Gori imamao dvije vrste kolektivnog iracionalizma. Oni naši primitivci, kojima su bjeslosvetske ambasadorke ugazile štiklama mozak, i nabile kompleks, da bez njihovog obrasca ponašanja ne mogu u svijet i život, i onaj prosti narod koji je ostao tvrdoglav i svojeglav, sa svojim pričama i mitovima, sa svojim jezikom, opasnošću i izazovima, sa svojim svecima koji vojuju i nebom i zemljom. Oni kažu sebi sad, kad je Crnoj Gori biti ili ne biti: znam(o) da ne znam(o).(Ova poslovica se uvijek, ipak, izgovara u prvom licu jednine, jer ona jedino tada potresa čovjekov korijen, tj. pokreće čovjekovu ličnost.) Niko ne zna unaprijed sebe, osim onaj koji se odrekao sebe i slobode. Takav se unapijed odrekao i mogućnosti da nešto sazna- betoniran je. I to je ljudski, iako je ropski! Sloboda podrazumijeva i užas! Da se ljepše izrazim: Užas koji pjeva, kako kažu pjesnici, (Nek propoje pjesna od užasa). To je ljepota čuda: biti čovjek! Biti čovjek, podrazumijeva ulazak u neznanje, to jest u svoj zlatni rudokop. To je iskustvo na vizantijskom Balkanu sačuvano, i još se može vidjeti kako ono ponegdje izgrijava sa lica naših lijepih ludaka, tj. sokratovsko iracionalnih ljudi.

Intuiciju te slobode, tog prapovjerenja, kako su ponavljali Jung i Jerotić – nosi ovaj ostatak naroda, koji sluša u snu i na javi, u neznanju i znanju, u strahu Božijem i buđenju nadrealizma, stihove i glasove koji mistično dolaze, čini se, iz Ostroških greda: Zemljom sveci staše vojevati, i različne prilike metati, Crna Gora u čudu se našla, kao da je prvi vijek hrišćanstva. Ostrog tvrdi, nova čuda gudi, i odvaja ljude od neljudi...

(Autor je književnik)

---