- Piše: Savo Šofranac

U najkraćem, ovako bi se mogao nasloviti i sadržinski okarakterisati predlog takozvanog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je zaokupio pažnju crnogorske laičke i stručne javnosti. Međutim, bez namjere da se olako shvate dometi normi iz ovakvog predloga zakona, kao i zlokobne namjere režima u odnosu na pravni status i imovinu Srpske pravoslavne crkve, već sada se može slobodno reći da se radi o potpuno neprimjenjivom propisu, koji je suprotan Ustavu i koji je u koliziji sa drugim važećim zakonima. Kada se pažljivije analiziraju odredbe predloga zakona, posebno one koje se tiču imovine vjerskih zajednica i njihove registacije, pred predlagače zakona, zatim one poslanike koji budu eventualno glasali za njegovo usvajanje, kao i one koji bi trebalo da ga primjenjuju u praksi, postavljaju se brojna pitanja:

-Koji su to vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice bili u državnoj svojini prije 1. decembra 1918. godine, kada se zna da je Opštim imovinskim zakonikom za Knjaževinu Crnu Goru (član 716 do člana 720) bilo propisano da je crkvena imovina u vlasništvu Crkve?

-Koji su to vjerski objekti i zemljište koje danas koriste vjerske zajednice pribavljeni iz javnih prihoda države prije 1. decembra 1918. godine, kada se ima u vidu da je Crna Gora postala međunarodno priznata država tek na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. godine, u granicama koje se značajno razlikuju od današnjih, jer je površina tadašnje države bila za trećinu manja u odnosu na današnju državnu teritoriju?

-Da li je i kada je u Crnoj Gori definitivno uspostavljeno redovno prikupljanje i ubiranje „javnih prihoda“, prije međunarodnog priznanja države iz 1878. godine?

-Koji su to vjerski objekti i zemljište koje danas koriste vjerske zajednice pribavljeni „zajedničkim ulaganjem građana“ do 1. decembra 1918. godine, odnosno šta se podrazumijeva pod zajedničkim ulaganjem? Ako se misli na ulaganja vjernika u vidu zavještanja, davanja novčanih i nenovčanih priloga, ulaganje rada i materijala prilikom izgradnje i opremanja vjerskih objekata, pitanje je kako se i kojim dokaznim sredstvima ove činjenice misle utvrditi?

-Kako je ulaganje i doprinos vjernika u izgradnji vjerskih objekata na bilo koji način u vezi sa navodnim pravom svojine države nad tim objektima?

-Od kada su stanovnici Crne Gore postali građani u modernom smislu te riječi i da li su u većem dijelu Crne Gore, tadašnji „građani“ (u vrijeme zajedničkog ulaganja u vjerske objekte) bili podanici drugih država – Turske, Mletačke republike ili Austrougarske.

-Kako zemljište koje koriste vjerske zajednice može biti kulturna baština, osim izuzetno ukoliko se na njemu nalazi arheološko nalazište?

-Šta je sa vjerskim objektima izgrađenim prije 1. decembra 1918. godine, koji su bili srušeni i devastirani, a u međuvremenu su obnovljeni ili iznova sagrađeni ulaganjem sredstava vjerskih zajednica?

-Da li listovi nepokretnosti, koje je kao javne isprave izdala država, predstavljaju dokaz o pravu svojine vjerskih zajednica? Ako nisu, šta ćemo sa načelom pouzdanja iz člana 10. Zakona o državnom premjeru i katastru, kojim je propisano da se podaci o nepokretnostima i pravima na njima, upisani u katastar nepokretnosti, smatraju tačnim i da niko ne može trpjeti štetne posledice u prometu nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ti podaci koriste.

-Da li Uprava za imovinu koja je nadležna da sastavi „popis“ i podnese katastru zahtjev za upis prava svojine, ima obavezu da dostavi dokaze da su vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice bili u državnoj svojini, pribavljeni iz javih prihoda države ili zajedničkim ulaganjem građana, prije 1. decembra 1918. godine? Ako nije, na osnovu kojih činjenica se vrši popis imovine?

-Da li vjerske zajednice imaju pravo učešća u postupku kod Uprave za imovinu prilikom sastavljanja popisa, odnosno u postupku utvrđivanja vjerskih objekata i zemljišta koji navodno predstavljaju državnu svojinu?

-Koje to vjerske zajednice u Crnoj Gori imaju „vjerski centar“ u inostranstvu i šta se podrazumijeva pod ovim terminom? Ako se misli na sjedište vrhovnog poglavara vjerske zajednice, postavlja se pitanje gdje se nalazi vjerski centar Rimokatoličke crkve i Islamske vjerske zajednice?

Dakle, jasno je da se radi o predlogu zakona, koji ako bude usvojen u predloženoj formi, ne može biti primijenjen u praksi bez brutalnog kršenja ustavnog poretka i potvrđenih međunarodnih ugovora, sa nesagledivim štetnim posledicama po državu, koja bi zbog takvog postupanja morala platiti milionske odštetne zahtjeve. Takođe, jasno je da je osnovni cilj predlagača da se unese nemir i smutnja među pravoslavne vjernike, kao i da se podsticanjem vjerske mržnje i netrpeljivosti u izbornoj godini režira atmosfera permanentnog vanrednog stanja.

(Autor je advokat)

---