-Piše: Slavko Krstajić

„Ne boj se, malo stado...“(Lk.12,32). U svijetlu potpuno suicidnih najava konačne uzurpacije isključivo pravoslavnih hramova i crkvene imovine od strane države Crne Gore preko „Zakona o slobodi vjeroispovijesti”, dajem svoje mišljenje o planovima države i dosadašnjim reakcijama predstavnika pravoslavnih eparhija u Crnoj Gori na prijeteće neslobode.

Nesumnjivo je da je kontraverzni projekat „zakona” diktat svjetskih centara moći upravljačkim strukturama Crne Gore, kojima sveto pravoslavlje sa svim onim segmentima koji su njegov neraskidivi dio, predstavlja prepreku u formiranju duhovne podloge za formiranje „novog svjetskog poretka“ i u okviru njega jednog vjerskog konglomerata u kome nema mjesta za Božiji red i poredak, kanone, regule i zakone, pa samim tim ni za izvorno kanonsko pravoslavlje. I ranije je ovdje bilo takvih inicijativa, ali pritisak izvana nije bio toliko jak jer je bilo važnijih poprišta na duhovnoj karti Evrope. Sada, kada je Ukrajina definitivno razbijena u svakom smislu, a posebno u duhovnom, treba na isti način uništavati sve što nečastivoj sili stoji na putu konačnog cilja – pravoslavne Rusije. Neophodno je skrenuti pažnju na to da je višemilionska Ukrajina (Malorusija) prvo razbijena na vjerskom planu, tako što je tadašnji režim, takođe pod jakim pritiskom Zapada, dozvolio da se formiraju brojne nove „crkve” i od jedne kanonske Crkve stvoreno je petnaestak nazovi „pravoslavnih crkava“. To je dalje unosilo smutnju, dijelilo narod i stvorena je atmosfera bratoubilačkog rata. Sigurno da većina nevoljnih promotera ovog „zakona“ nije vidjela pustoš u desakralizovanim ukrajinskim crkvama koje su pretvorene u memljive poslovne prostore koje iznajmljuju razne vjerske grupacije, sekte i okultna društva za svoje mračne obrede, kvazi-umjetničke asocijacije za razne performanse, izložbe i instalacije, muzičke grupe za probe i koncerte... Već se ukrajinski raskolnici međusobno dalje dijele, međusobno optužuju, cijepaju i tome, naravno, nema kraja. Skandal za skandalom, afera za aferom. Dobijeni novac je potrošen, posla nema, patriotizam ugasnuo, zavađe ostale, mentori likuju...

Naša Crna Gora je od formiranja Zetske mitropolije poligon na kome bogoborne sile zla, preko raskola, unije, raznih jeresi, pa i fizičke likvidacije sveštenstva i monaštva, vjekovima pokušavaju da se tu zacare i unište kanonsko pravoslavlje nalazeći adekvatne izvršioce u samoj Crnoj Gori. I XXI vijek pravoslavce zatiče u iracionalnim podjelama na patriote i izdajnike, dobre i loše, bjelaše i zelenaše, prave i pogrešne, crne i bijele! Favorizuje se drugost, različitost, podjela...

Duhovni scenario je identičan ukrajinskom, samo prilagođen lokalnim uslovima. Svjetski moćnici sve neposlušne razbijaju na isti način. Državnicima organizuju narandžaste revolucije, razna proljeća, pozivajući se na prava svega i svačega, zaštitu manjina, demokratije i sl. Uvijek strada većina. To najbolje znaju Irak, Sirija, Avganistan, Libija, Venecuela, Bolivija, a na žalost i mi, a za crkve se, pak, koristi ukrajinski šablon. Na planu izvoza destrukcije, ništa kreativnije još nije smišljeno. Zbog svijesti o svemu tome, pa i aktuelnim „razgovorima“ koje bazuspješno pokušavaju da vode pravni timovi Mitropolije i Eparhije budimljansko-nikšićke sa predstavnicima državne vlasti, mišljenja sam da oni nemaju nikavog smisla jer tu nema prostora za logiku, pravne argumente, dokaze i svjedočanstva. To su dva svijeta. Dvije različite talasne dužine. Domaći poslušnici, izvršioci diktata, znaju ništa manje dobro od predstavnika Crkve da njihov stav nema nikakvog pravnog utemeljenja i da to naravno nije interes većinske Crne Gore, ali dovedeni u situaciju da biraju između raznih privilegija, ugodne tople žabokrečine sa jedne strane i Hrista sa druge, oni se, na žalost, opredeljuju za prvu opciju jer neposlušnost znači gubitak svega toga. Mreža poslušnosti obuhvata sve, od seoskog do svjetskog nivoa. Duše, porodice i na kraju sudbina države su u drugom planu. Ipak, ne sporimo ni pogrešnu informisanost onih koji donose odluke... U tom smislu, možda bi bilo više efekta u tim „razgovorima“ da se predstavnicima države predočila činjenica da je svima jasno da su veliki pritisci izvana i da treba da mi u svojoj kući (Crnoj Gori) pokušamo da nađemo način da se ne dijelimo i zavađamo, a da oni svoje mentore zadovolje određenim potezima koji neće imati po nas katastrofalne posledice kakve bi imalo donošenje Zakona o neslobodi raspolaganja svojom imovinom SPC, i tako sačuvaju svoje pozicije. Malo vjerovatna varijanta, ali ipak moguća.

Svakako da treba imati na umu da pravoslavnu Crkvu Božiju u Crnoj Gori ne čine samo vladike i nekoliko popova sa kojima se pregovara, nego je to bogočovječanski organizam koga čine Isus Hristos Sin Božiji, episkopi, sveštenstvo, monaštvo, VJERNI NAROD i duše svih naših blagočestivih predaka čije se kosti, nesumnjivo, sada prevrću u grobovima... Nasuprot svom tom nesretnom naumu ipak stoji najmanje pola miliona ljudi. Njima, braći, kumovima, prijateljima je bačen kamen razdora. Njima, čiji su preci formirali državu Crnu Goru i u svim ratovima bili na strani oslobodilaca i patriota. Oni nijesu ničija dijaspora već autentični Srbi iz Crne Gore koji su spremni da po svaku cijenu brane svoj identitet, svoju Crkvu, svoju državu, porodicu, kosti predaka, svijetlu istoriju i tradiciju, lični obraz i dostojanstvo pred drugim narodima. Svjesni su te odgovornosti.

Većina naših donosilaca „zakona“ je krštena u kanonskoj Crkvi, prisustvuje makar povremeno, bogosluženjima upravo u onim hramovima koje planiraju da pretvore u muzeje, kazina, poslastičarnice, kafeterije i buregdžinice i odlično znaju da se crkve ne formiraju po potrebi i na ulici i da, osim političke odluke da se favorizuje nešto što je mrtvorođeno, to nema podršku vjernog naroda niti ikakvu šansu da zaživi. I pored svega toga, ipak nemaju hrabrosti da se odupru dušepogubnom diktatu!? Takođe brine ustrašenost vanbudžetskih organizacija, intelektualaca, društava za zaštitu raznih prava i sloboda, a svi oni, ipak, imaju slobodu istinoispovijedanja.

Šta je u suštini cilj režima kada prihvata donošenje ovakvog „zakona“? Ako su cilj zavade i dodatne podjele koje vode već viđenim bratoubilačkim nesrećama, onda su zaista na pravom putu. Moguće da je cilj otimanje i prodaja crkvene imovine radi krpljenja budžetskog i drugih deficita, ali to ipak može da izazove puno veće probleme nego sami deficit. Nikakvi sukobi niti progoni više ne mogu skretati pažnju sa praznih stomaka, uništene privrede i odbjegle omladine, i takvi sukobi se po pravilu, nikada ne završavaju, bez obzira na političke odluke, sporazume i papire. Sjeme zla ostaje trajno, a sijač samo čeka pogodan momenat da ga ponovo zalije. Primjera je bezbroj iz kojih treba na vrijeme izvlačiti pouke. Mada, i ovaj napaćeni narod se izgleda konačno opametio i ne vjeruje više svakoj šarenoj laži. Ne može se s Bogom ratovati! Ne može se ozakoniti bezakonje! Crkva Božija je nadživjela sve moćnike i progonitelje tokom svoje krvave istorije tako da je sigurno da će i naredna iskušenja pokazati „ko je vjera a ko je nevjera“, a Ona svakako ide dalje u vječnost sa svim svojim pravednicima, ispovijednicima i mučenicima stradalim za vjeru.

Bog je jedan, bez obzira na toda li ga zovemo Gospod, Gospodin, Jahve ili Alah, i naša braća drugog, slobodnijeg od nas vjeroispovijedanja, treba da budu solidarni sa pravoslavcima, jer mečka može da zaigra i pred njihovim slobodnim vratima. Vremena se mijenjaju! Vjernici pravoslavne vjeroispovijesti će uvijek biti uz njih. U pamet se braćo Crnogorci! „AKO RUŠI KO HRAM BOŽIJI SRUŠIĆE NjEGA BOG”. (Ap.Pavle Korinćanima)

---