-Autor: Draža Petrović

Nekad naprednjaku moraš da nacrtaš da bi mu objasnio.

-Je l' moram da ti nacrtam? – vikneš ti na njega bijesan, a on kaže: „Ajd, nacrtaj!”

Tek tada nastaje belaj.

-Šta si ovo nacrtao, jesi normalan!? Ko te plaća? - krikne naprednjak, zgranut nad crtežom.

-Vi hoćete da ubijete predsjednika! – vikne drugi naprednjak, totalno karikaturalno rastrojen.

-Ma jok! Je l' moram da ti nacrtam da nećemo da ubijemo predsjednika!? – nađeš se u neugodnoj situaciji, pa mu, dakle, iznova nacrtaš da nećeš da ubiješ predsjednika, već bi predsjednik da izvrši „samoatentat”, vrstu atentata koja se pojavila na ovim prostorima 2012. godine, dolaskom na vlast najtalentovanijih svjetskih samoukih samoatentatora. Samoatentat je vrsta atentata u kome je podjela uloga malko čudnovata. Naime, i atentator i meta su isti čovjek!

Samoatentate je najteže unaprijed razotkriti, kažu stručnjaci, jerbo uvijek postoji tajni dogovor između samoatentatora i samoatentatora, između jedne te iste osobe, takozvani unutrašnji atentatorski dijalog ili unutrašnja zavjera protiv samog sebe.

Za razliku od onih koji izađu na terasu namjerni da skoče, pa pola dana stoje na terasi dok ih svi ubjeđuju da odustanu, te na kraju i odustanu, samoatentator angažuje razne osobe, od Milenka J. do Vladimira Đ, koji ne ubjeđuju samoatentatora da odustane, već ubjeđuju one koji nemaju pojma da su baš oni atentatori da odustanu od namjere koju nisu ni imali.

Samoatentat traje u prosjeku tri dana na svim nacionalnim frekvencijama i najoposniji je za one koji nisu ni znali da su atentatori, a uopšte nije opasan za samoatentatora, kome na kraju ne fali ni dlaka s glave, ali odaje utisak da mu fali neka daska.

„Ubijanje Vučića”, „MI6 sprema napad na Vučićevu porodicu”, „Osam ubica čekalo Vučića”, „Meta bio Vučićev auto”… - samo su neki iz kolekcije najljepših samoatentatorskih naslova u praktičnom priručniku: „Kako izvršiti samoatentat”.

Antologija najljepših svjetskih samoatentatorskih basni & samoatentatorskih bajki, takođe, sadrži onu Ezopovu gdje dječak čuva ovce, ali mu je dosadno, pa jednog dana počne da viče: „Vuk, vuk, vuk!”

Svi iz sela dotrče da mu pomognu, ali od vuka ni traga ni glasa. I drugi put mu bješe dosadno, pa opet počne da viče: „Vuk, vuk, vuk!”, cijelo selo opet dotrči, ali nema vuka.

Dvije nedjelje kasnije, kada su u selu treći put čuli „Vuk, vuk, vuk!”, svi seljani su samo pojačali televizor do daske da ne slušaju onog klinca kako se dernja, jer su znali da nema ništa od vuka, ali se vuk stvarno pojavio. I pojeo sve ovce.

„Dječak koji je vikao: Vuk!” jeste basna koja ima svoju savremenu srpsku verziju u bajci „Tabloid koji je vikao: Ubiše Vučića!”, i prema njoj, bila jednom grupa seljaka koja je svaki dan vikala „Vučić, Vučić, Vučić, atentat, atentat, atentat!”.

Ovce koje su pasle na obodima sela su svaki put trčale da im pomognu, noseći transparente „Stop krvavom scenariju”, ali 185. put, ovce su samo pojačale televizor i nastavile da gledaju „Zadrugu”, „Parove” i Lavove, jer ko će, bre, da izlazi na ovu zimoću, kad se sve uvijek završi isto - samoatentatorovim pozivom da nema potrebe za masovnim izlaskom na ulice, jer je samopasnost od samoatentata samoprošla.

(n1info.com)