- Piše: mr Vladislav Dajković

„Tata, tata, zašto ti nikada nisi kući kad ja hoću da se igramo?” - upitala je devetogodišnja Azra skoro pa suznim riječima svog oca dok je oblačio uniformu, koju je svega par sati ranije skinuo. Gutajući knedlu u grlu, pomilovao ju je, i uz poljubac obećao da će se to brzo promijeniti. Alen je diplomirani kriminolog koji je skoro pa deceniju službenik podgoričke policije zadužen za javni red i mir, bez ikakvih izgleda da će u skorije vrijeme napredovati i obavljati posao za koji se školovao.

Nije gubio nadu.

Kada je prije petnaest godina napuštao rodno selo na sjeveru Crne Gore, ostavljajući u retrovizoru seosku kuću, roditelje, brata i sestru, pa i uspomene - nadao se da će nešto napraviti od života i još važnije: da će bar malo pomoći bratu i sestri srednjoškolcima. Od majke učiteljice i oca, časnog i penzionisanog policajca iz Titovog vremena, ljubav ka uniformi je razvio još kao dječak.

Vremenom je sazrijevao.

Zadojen krimi romanima, ali i starim američkim filmovima, u njemu je tinjala želja da jednog dana postane detektiv, koji bi razotkrivao najteža krivična djela. No, znao je: za taj odgovoran i hrabar poziv, potrebna je i odgovorna škola. Položio je prijemni sa visokom ocjenom, dobio stipendiju i polako se pakovao za taj, naizgled, životni put. Kako to obično biva, majka je pružila sinu ceger pun hrane uz instrukcije kako da se ponaša kod rođaka gdje će stanovati.

Sa suzama u očima je slušao.

S druge strane, otac je uštedio nešto malo novca i uz čvrst stisak ruke pružio sinu da ima džeparac, makar za prvih mjesec, dva. „Mali, nemoj da zaboraviš oca i majku.” - rekao je, i ne sluteći da će sina vidjeti još svega par puta u životu. Alen je fakultet završio u roku, a nakon njega i obuku u Sremskoj Kamenici. Na svečanost povodom dodjele diploma u prepunoj sali Hotela „Crna Gora”, pored majke bilo je prazno mjesto. Otac nije doživio da ga vidi u uniformi, preminuo je od srčane kapi nekoliko mjeseci prije toga.

Alen je postao je policajac.

Zaposlio se kao pripravnik u CB Podgorica. Vrijedan, tih, radan - brzo je učio svoj posao. Starije kolege su ga lijepo prihvatile, što mu je budilo nadu da će nakon isteka pripravničkog početi da obavlja posao za koji se školovao. Nekoliko puta je odlikovan za radnika mjeseca. Razgovor sa šefom se dogodio se mjesec dana prije rođenja ćerke Azre.

Šef ga dočekuje sa rakijom.

„Vidi, Alene. Dobar si momak, a i službenik. Sve sam pokušao da te izguram malo i da ti dam poziciju koja ti pripada. Ipak, ne daju ovi odozgo. Ma nema šanse, čuvaju to za nekog ministrovog favorita. Sve sam pokušao, vjeruj mi. Izbori su brzo, pa dako bude nešto. Za sad ideš u Javni red i mir, pa ćemo brzo gledat’ i nešto bolje. I, molim te, reci familiji da glasaju”, u dahu je ispričao šef njegovog sektora, takozvani MM - „momirovac” iz Mojkovca, kako je i sam sebe u šali zvao.

Davno je evoluirao u „milovca”.

Alen je bio skrhan, ali ni u jednom trenutku nije pomišljao da odbije ponudu, ma koliko ne priličila njegovim referencama. Beba je kucala na vrata i valjalo ju je dočekati kako treba. Počeo je da radi sve ono što se od njega tražilo. Od uviđaja na mjestu zločina, razvađanja posvađanih familija, jurišanja na razbojnike, potjere za ubicama, hvatanja narko-dilera, obezbjeđivanje utakmica, sprovođenja osuđivanih lica, pa čak i razbijanje protesta, što mu je najteže padalo. Ipak, i to je radio, tješeći se da samo radi svoj posao, premda znajući da je odavno stasalo vrijeme za promjene.

Političke, dabome.

Vrijeme je odmicalo: djeca rasla, žena uvećavala staž na birou (ne)rada, stan bivao sve skuplji, majka, u međuvremenu, preminula. Sve se mijenjalo, osim plate. Ona je uporno ostajala ista. Život postaje nesnosno težak, a pritisak na Alena, jedinog zaposlenog u porodici, sve veći. Iz treće smjene u prvu, sa zadatka na zadatak - po kiši, zimi, suncu, snijegu, sa oklopom i bez njega - policijski posao postajao je sve teži i teži. U kombinaciji sa nemaštinom, iz težeg je prerastao u - neizdrživ. U rijetko slobodno vrijeme počeo je da radi i na vratima podgoričkih diskoteka kao obezbjeđenje. Morao je. Svaki cent mu je bio važan, a djeca ne trpe kad nemaš.

Još manje žena.

Poslednjih mjeseci službovanja po glavi mu se motala samo jedna ideja - da ode. I iz policije, ali i iz Crne Gore. To je shvatio onog trenutka kad ga je ćerka upitno prekorila zašto nikad nema vremena za nju, ali i onog trenutka kad je shvatio da se polako davi u moru kredita. Rođak iz Danske mu je pomogao da ubrza donošenje odluke. „Alene, brate, ovdje ćeš za mjesec zaraditi ono što tu nećeš ni za šest. Uz to, nećeš imati stres i 24-časovno radno vrijeme. Čovječe, postao si rob: nemaš centa u džepu, djecu ne gledaš, žena ti je nesrećna. Pakuj kofere i dolazi.”

Prelomio je.

Obavijestio je kolege da odlazi i zakazao razgovor kod šefa - istog onog koji mu je prije punih deset godina obećao radno mjesto koje mu po svim kriterijumima pripada. Svih deset godina službe je stalo u tih desetak minuta razgovora. Šef, sada već gordi policijsko-partijski funkcioner sa žestoko uvećanim bogatstvom, zadužen za najteže i najbeskrupuloznije operacije režima, nije bio ni blag, a ni predusretljiv kao nekad. Rakiju više nije nudio. Kratko je rekao: „Žao mi je što ideš, pozdravi porodicu”. Nije ni pokušao da ga ubijedi da ostane, a još manje da mu se izvini za desetogodišnje zavlačenje, pa i, zašto ne reći, degradiranje.

Osjetio je olakšanje.

Sišao je niz stepenice kojima je godinama silazio, ali ovaj put bez tereta uniforme. Izljubio se sa kolegama, izašao ispred Centra bezbjednosti i stao da zapali cigaretu čekajući taksi. U tom trenutku, zaustavilo se službeno auto sa rotacijom. Iz automobila je izašao onaj davno spominjani favorit ministra (danas premijera), u dobrom odijelu, ali bez osmijeha, već snuždenog i preplašenog lica zbog afere „roleks”, u čijem je središtu bio. U prepunoj sali za pres konferenciju očekivali su ga novinari, već spremni da „zapucaju” pitanjima o mogućoj korupciji.

Očekivala se ostavka.

Pogledi su im se sreli, a Alen kratko izusti, iznenađujući i sebe i neraspoloženog policijskog funkcionera:

„Enise, koliko je sati?” - Obojica su znali da je bilo kasno.

*Prosječna plata policijskog službenika u Crnoj Gori iznosi 450 eura, a potrošačka korpa 640 eura.

*Kolekcija satova šefa Sektora Krim-policije vrijedi više desetina hiljada eura, ali to nije spriječilo državu da mu dodijeli stan.

* Rat kriminalnih klanova koji je odnio više desetina života u Crnoj Gori i dalje traje.

* Policijski poziv u Crnoj Gori je trajno uprljan zahvaljujući korumpiranim šefovima koji su u sprezi sa dubokim kriminalom i državnim funkcionerima.

*Alen danas sa porodicom živi u Danskoj i srećan je čovjek.

*Policajci, šta vi čekate?

---