-Autor: Goran Borković

Prije otprilike desetak godina Sandra Bašić Hrvatin, profesorica na koparskom Fakultetu za humanističke studije i jedan od najboljih poznavalaca stanja u regiji u svom sektoru, kazala je da novinare čeka vrlo teško razdoblje i da će u medijima raditi tek nekoliko odlično plaćenih urednika i novinara uz puno jeftine radne snage koju će činiti prvenstveno mladi ljudi i oni kojima će novinarstvo biti više hobi, nego profesionalan posao.

I zaista, od krize koja je započela 2008. godine stanje u hrvatskim medijima nezaustavljivo pada i iz godine u godinu sve je teže.

Posebno se to odnosi na štampane koji su zabilježili drastičan pad tiraža pa bi se vjerovatno puno njih i ugasilo da ne preživljava baveći se svim i svačim, prije svega organizovanjem različitih konferencija u saradnji s državnim institucijama i paničnim traženjem oglasa. Kriza je za sobom povukla i veliki broj radnih mjesta koja su zauvijek nestala pa se broj novinara na berzi mjerio u hiljadama.

Novinarstvo je postalo neperspektivan posao u kojem ima mjesta isključivo za srećne odabranike koji su često vlastitu poziciju morali pravdati slijepom odanošću zahtjevima izdavača, odustajući od temelja profesije.

Neposlušnost se strogo kažnjavala, a takvi su – kako je kazao jedan od nekad najvećih izdavača – bili „dobronamjerno upućivani u nove životne izazove“. Odnosno, dobili bi nogu i završili na berzi.

S druge strane, broj fakulteta koji studentima nude studije novinarstva znatno se povećao. Doduše, taj rast nije pratilo i povećano zanimanje za posrnulu profesiju. Istraživanja su pokazala da najveći broj studenata svoju budućnost vidi u pi-aru i marketingu, a ako se već i odluče za novinarstvo onda je to gotovo po pravilu sportsko ili estradno.

Nekada elitni sektor politike jedva da koga zanima. Ako takvih i ima, obično završe u medijima preko tzv. programa SOR-a, stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa koji može maksimalno trajati dvije godine uz naknadu od 3.000 kuna (400 eura) koju isplaćuje država, dok troškove prevoza plaća poslodavac pa se često događa da ne uzimaju one koji žive u drugim mjestima.

Određeni mediji, posebno televizijske kuće, vješto koriste ovu pogodnost i masovno uzimaju SOR-ovce tretirajući ih kao „nosače mikrofona“ za uzimanje izjava od kojih onda „pravi“ novinari prave priloge.

Nakon dvije godine, čeka ih ulica i besomučno traženje novog posla. Tačnije, pridružuju se postojećoj armiji prekarijata koji se međusobno iscrpljuje na tržištu tzv. slobodnih novinara sa sve nižim honorarima koje dobijaju za svoj rad.

Stoga nije ni čudno da dobar dio njih u međuvremenu odustane od novinarstva i počne se baviti nečim drugim. Od relativno ugodnog i cijenjenog posla ova se profesija svela na valjanje u blatu i čekanje neizbježnog kraja.

Kao i uvijek u životu, neki su se pritom snašli bolje, neki lošije. Jedni su se okrenuli digitalnom marketingu i usavršavanju rada na društvenim mrežama, a drugi su nepovratno zgađeni napustili medije. Primjera je bezbroj.

Jedan od nekada priznatih i poznatih urednika u više dnevnih novina poslednji angažman u medijima skupo je platio, s obzirom na to da mu je poslodavac ostao dužan više plata i doprinosa pa ne samo da je ostao bez hljeba, nego je uz to i bio dužan državi.

Ne videći dalje smisla, okončao je vrlo uspješnu novinarsku karijeru i s više od 50 godina prebacio se u – prodaju. Ali ne u neku skupo plaćenu kancelariju maloprodajnog lanca, nego u skladište gdje prebira po igračkama koje ljudi kupuju preko interneta, a on šalje poštom ili samostalno dostavlja biciklom.

Drugi perspektivni novinar, koji je takođe radio u najčitanijim dnevnicima i nedjeljnicima, redakciju je zamijenio recepcijom, pa sad prima turiste u jednom jadranskom gradu pokušavajući se u 45. godini priviknuti na noćni režim rada.

Treći, otprilike iste dobi, završio je kao vozač turističkih kombija. Tačnije, nije samo vozač, nego je i turistički vodič i to često po gradovima u kojima nikad nije bio i o kojima ništa ne zna. Ali, takvo je tržište. Ko te pita? Ako nećeš ti, ima ko hoće. Posao turističkih vodiča i inače radi sve više novinara, što ne čudi s obzirom na to da je – nakon državnog – ovaj sektor praktično jedini koji iz godine u godinu raste pa je sve vezano uz njega postalo koliko-toliko isplativo ako imate sreću živjeti u nekoj od „destinacija“.

Neki su se bacili u politiku tražeći hljeba preko pogače, neki manično prevode treš romane za sitne pare, a dobar dio njih je jednostavno odustao i s osjećajem vlastite bespomoćnosti potonuo u depresiju.

Rijetke pokušaje da se samoorganizuju i pokušaju napraviti slobodne medije država ne želi da pomogne, radije se držeći provjerenih partnera iz mejnstrim izdavaštva kojima rado finansijski pomažu u organizovanju pomenutih konferencija koje ne služe ničemu, nego izvlačenju javnog novca što mediji vraćaju blagonaklonim tekstovima.

Stoga danas ona poznata rečenica Džozefa Pulicera koji je tvrdio da se „novinar uvijek mora boriti za napredak i promjene, nikada ne smije tolerisati nepravdu i korupciju, uvijek se mora boriti protiv podilaženja svih vrsta, stalno oponirati privilegovanima i javnim pronevjeriocima, uvijek saosjećati sa siromašnima, uvijek podupirati javno dobro, nikada ne biti zadovoljan samo objavljivanjem vijesti, uvijek biti posve nezaisan i ne bojati se napasti zlo”, danas zaista zvuči, da budemo pristojni, kao neslana šala.

(Al Jazeera)

---