- Piše: mr Vladislav Dajković

„Vesna! Vesna! Dolazi brzo ovamo i donesi brzo peškire. Aman, ženo, brže, sve nam voda nagrdi!”, zadihano je vikao Ratimir dok je do pasa u vodi pokušavao da sačuva poslednje komade namještaja koje voda još nije dohvatila. Vesna je, trčeći od sobe do sobe sa peškirima i lavorima, samo mislila na živinu koja je u štali bespomoćna čekala prijevremenu smrt, odnosno davljenje. Krici i zavijanja stoke su bili jezivi.

Pariz, sedam mjeseci unazad. Jedna od najpoznatijih svjetskih katedrala, Notr Dam, gori u požaru.

Djeca su, srećom, bila na sigurnom. Već kad je voda dohvatila pragove i stidljivo ulazila u hodnik, Ratimir i Vesna, iako gordi i ponositi ljudi, su brzo spakovali svoje „duše” kako su ih od milošte zvali, i poslali ih u grad kod kumova. „Da su makar oni na suvom”, tješio je suprug ženu, gledajući kako se pljusak iz minuta u minut pojačava, tjerajući bare jednu u drugu kako formiraju jezerca.

Vatrogasci se bore svim silama da ugase vatru. Sumnja se da je požar - podmetnut.

Ratimir je važio za uglednog domaćina, pravičnog oca i dobrog supruga. Od države nikad ništa nije dobio, ali nije ni tražio. Živio je prosječan život, gledajući svoja posla. Nakon otkaza u Željezari, dao se na taksi. Nije primao milostinju, a grozio se na sažaljevanje od strane prijatelja. Danju je vozio, a noću, kad je imao snage, stražario. Dani su prolazili, djeca rasla, podstanarski stan u gradu bio sve manji, ali i skuplji.

Svi svjetski mediji uživo izvještavaju o požaru koji guta Katedralu, iz minuta u minut.

Nije se bunio zbog velikog i neprestanog rada. „Samo nek su djeca živa i zdrava”, govorio je, potajno maštajući o maloj kući i velikom dvorištu na periferiji. Svoju maštu je godinama pokušavao da sprovede u djelo. Dva, a nekad i tri posla - euro po euro, euro po euro. Uspio je. Kupio je zemlju o kojoj je maštao. A onda - mjeseci zidanja kuće, kupovine namještaja i drugih potrepština. Osmjeh sa njegovog lica nije silazio.

Narod širom svijeta putem društvenih mreža izražava žaljenje i postavlja slike u znak podrške Notr Damu, ali i narodu Francuske.

Ovog novembra, nekoliko godina nakon kućenja i otpočinjanja njegovog skromnog životnog sna, gledao je kako se to urušava, zahvaljujući velikim kišama koje su prouzrokovale poplave na ruralnom području Nikšića. Njegovi Miločani su najgore prošli. Stoka, mukotrpno gajena i dobavljana, utopila se. Desetine pilića, kokoške, svinje, dvije krave - pošle su zajedno sa kišama.

Crnogorci putem Fejsbuka postavljaju slike Katedrale na svoje lične profile, iako su do tog požara mislili da je Notr Dam zapravo grad u Holandiji.

No, tu nije bio kraj. Podrum sa raznoraznom mehanizacijom - njegovom i bratovom - odavno se napunio vodom, čime je šteta već prevazišla hiljade eura. Ostala je borba za namještaj, bar ono što je od njega ostalo. On, Vesna i nekoliko komšija - užurbano su spasavali šta se spasiti dalo. Dok voda nosi naokolo stolice i stolove, ljudi, kao i uvijek prvo posežu za spasavanjem uspomena. Novi televizor će se kupiti, okrnjena fasada zakrpiti, parket ispraviti, voće i povrće ponovo zasaditi, ali fotografije iz mladosti pokojnih roditelja neć mogu se nadomjestiti.

Aleksandar Vučić izjavio da će Srbija uputiti milion eura pomoći za obnovu Notr Dama.

Svega 16 sati kasnije, kiša je prestala. Struja nestala. Miločani se umirili. Stoka zaćutala. Pas nepomično ležao. Vesna plakala. Ratimir gordim pogledom prelazio preko imanja, dok mu se suza spuštala ka gustim brkovima. Poželio je da opsuje Boga, da mu svašta u lice kaže. Ali nije. Oćutao je. Znao je da Bog nema ništa sa tim. „Samo nek su djeca zdravo, a dok je ovih deset prstiju, mi nećemo biti gladni” - tješio je Vesnu.

Milo Đukanović na pres konferenciji izjavljuje da „Crna Gora stoji uz Francusku u obnovi Notr Dama”.

Prvih dana novembra 2019. godine snažno nevrijeme je zadesilo Crnu Goru, a posebno grad Nikšić i okolna sela. Šteta s kojom su se mještani suočili brojala se u desetinama hiljada eura, dok su Ratimir i pojedini mještani primorani da život počnu ispočetka, makar govoreći o kući i pokućstvu. Na njih se niko nije okrenuo. Građani Crne gore nisu postavljali tužne slike na svoje fejsbuk profile u znak podrške. Za njih se niko nije molio, a još manje sakupljao novac. Predsjednik Đukanović, rođeni Nikšićanin, nije rekao da „Crna Gora stoji uz Nikšić.”, još manje je to izgovorio predsjednik Srbije. Svi su ćutali i pravili se da se ništa ne dešava.

Za obnovu Notr Dama u samo nekoliko dana prikupljeno je skoro milijardu eura, što je više nego dovoljno da se suzbije siromaštvo u pojedinim afričkim zemljama.

Možda Miločani, Glibavac, Brezovik, Duklo, Rastovac i druga nikšićka naselja nisu dio svjetske baštine kakva je katedrala Notr Dam, ali i u njima, zaboga, žive ljudi. I to naši ljudi, naša braća, naše sestre, kumovi, prijatelji. Okrenimo nekad glavu i na njih i glasno recimo da je i njihova muka - naša muka, ali i da su njihove suze - i naše suze.

Ratimir je uz pomoć porodice opravio kuću, obnovio stočni fond i sačuvao svoj obraz. A mi, ako išta znamo, prestanimo da trčimo za zapadnim trendovima i okrenimo se sebi i onima pored nas. Budimo solidarni, budimo ljudi.

---