-Autor: Geri Jung

Izborna noć u Komunalnom centru Herou 2017. godine bila je veoma napeta. Proveo sam tamo više od mjesec dana prateći bitku za Zapadni Herou – izbornu jedinicu koju su sa malom razlikom držali laburisti, a koju su torijevci stavili na 19. mjesto svoje liste prioritetnih izbornih jedinica. Zapadni Herou pripada laburistima od 1997, kada su tamo prvi put pobijedili s nevelikom razlikom.

Glavni razlog za napetost bili su rezultati pristigli iz susjednog Istočnog Heroua, koji tradicionalno pripada torijevcima. Prebrojavanje glasova je ponovljeno, kandidat konzervativaca je bio nervozan. Vjerovao je da mu je mjesto osigurano; kandidat laburista je vjerovao da nema izgleda za uspjeh. Laburisti su tada odnijeli pobjedu u Zapadnom Herouu s razlikom od 13.414 glasova i tako povećali svoju većinu čak pet puta, dok je u Istočnom Herouu torijevska većina spala na svega 1.757 glasova. Došao sam da pišem o mjestu koje bi laburisti lako mogli izgubiti. Na kraj pameti mi nije bilo da bi mogli osvojiti dva mjesta.

U toj pogrešnoj procjeni nisam bio usamljen. Laburisti su sve resurse usmjerili na sigurni Zapadni Herou. Partijski aktivisti iz obje jedinice bili su zahvalni na neočekivano osvojenim glasovima, ali nisu imali pojma odakle su ti glasovi stigli.

Danas je Istočni Herou na 36. mjestu spiska prioritetnih jedinica za laburiste; Zapadni Herou se srozao na 149. mjesto torijevske liste, na daleku periferiju, ali još nije sasvim van zone opasnosti. Na kraju krajeva, u pitanju su ona ista mjesta od prije dvije i po godine: porijeklo mnogih glasova ostaje nejasno i sasvim je moguće da će neki od glasača promijeniti stranu. Od 2017. godine odigralo se mnogo važnih političkih događaja koji bi ih mogli navesti da se predomisle.

Ne znamo šta će se dogoditi na izborima koje čekamo. Vjerovatno nećemo znati dok ne prebrojimo glasove. Kampanja tek počinje. Ljudi se još nisu izjasnili. Odluku o tome kako će kandidati proći na izborima ipak donose glasači, a ne elite koje oblikuju javno mnjenje.

Izbori nisu samo politički triler. Na izborima se odlučuje ili bi trebalo da se odlučuje o nečemu stvarnom. Pravi značaj izbora nije u tome ko će na kraju pobijediti, već šta bi se izborima moglo promijeniti. Te dvije stvari su, naravno, povezane, ali ne uvijek. Jedan od razloga zašto siromašni rijetko glasaju jeste to što ostaju siromašni bez obzira na to ko na izborima pobjeđuje. Što ne znači da nije važno ko će pobijediti – jer uvijek mogu osiromašiti još više. Ali to nije tema koja se može smjestiti na naljepnice izborne kampanje.

Ključno pitanje je šta će se promijeniti. Politika se ne može svesti samo na davanje glasa na izborima. Predizborne rasprave dobijaju energiju iz anketa, gafova, izbornih slogana i preokreta. Ali ništa od toga nije po sebi naročito važno, osim u mjeri u kojoj može uticati na živote, potencijale, probleme i izglede stvarnih ljudi.

Biračko tijelo je zagonetka. Odnos snaga je prilično uravnotežen. Situacija je nepredvidiva: nikada nismo imali izbore u sličnom političkom kontekstu. Oni koji tvrde da znaju šta dolazi samo pokazuju koliko malo znaju. Budući da su ishodi izbora uvijek od nacionalnog značaja, izborne trendove pokušavamo da pratimo na nivou zemlje u cjelini – iako je ponekad na djelu više lokalnih izbornih mikroklima sa svojim osobenim ekosistemima. Čini se da je ovo jedan od takvih slučajeva.

Više od 50 poslanika je već najavilo da se neće kandidovati na prijevremenim izborima. Na više od 50 mjesta razlika je manja od 1.000 glasova; na izborima 2017. godine 97 mjesta je osvojeno s razlikom manjom od 5 odsto (takvih je 2015. bilo samo 56). Od 31 mjesta sa najmanjom razlikom, manje od polovine je u rukama laburista ili torijevaca. Vlada nam je manjinska, a izborni sistem je u poslednja tri izborna ciklusa samo jednom proizveo pobjednika sa jasnom većinom, i to relativno malom. Ishod može zavisiti od vremena (izbori se rijetko organizuju zimi), od broja studenta koji će izborni vikend provesti na putu kući (u 30 izbornih jedinica postoje univerziteti, a većina je manja od 5.000) i koliko je efikasna organizacija na terenu.

Istina je da ne znamo ko će pobijediti. Ali imamo prilično jasnu predstavu zašto je to važno. Ovi izbori ipak odlučuju o nečemu: na izvjestan način odlučuju o svemu. Nalazimo se pred sudbinskom odlukom o putu kojim će zemlja poći, u domenu unutrašnjih politika i u odnosima sa svijetom.

Ali za podjele koje su nas stavile pred ovaj izbor, one koje je proizveo Bregzit, i dalje nema lijeka. Zemlja je za dlaku odabrala da uradi nešto za šta sada ne želi da plati punu cijenu, a njena politička klasa nije u stanju da to sprovede. Najbolji mogući ishod kome se mnogi od nas nadaju je referendum o ponuđenom sporazumu sa EU, kakav god da bude, i novo glasanje. Ali bez obzira na ishod, referendum neće riješiti problem. Zemlja je duboko podijeljena. Glasanjem smo proizveli problem, glasanjem moramo pokušati da ga riješimo.

Ipak, Bregzit nije uzrok već simptom šire krize. Živimo u društvu u kome rad nije siguran put izlaska iz siromaštva i može biti put koji vodi u siromaštvo.

Zvanični podaci pokazuju da je pod konzervativcima broj beskućnika porastao za 165 odsto, dok humanitarne organizacije koje rade sa beskućnicima tvrde da je taj porast mnogo veći. Na ovim izborima se odlučuje i o tome kako ćemo integrisati zaštitu planete u sve ono što pokušavamo da učinimo kao društvo. Ukratko, odlučujemo o mnogo stvari.

Praktično svaka partija u Engleskoj i Velsu ima spremne politike za rješavanje pomenutih problema koje ocjenjujem kao prihvatljive, sve osim Konzervativne partije. Nije teško uočiti zašto žele da nam ove izbore prikažu kao izjašnjavanje o Bregzitu: ništa drugo i nemaju da ponude. Njihova poruka je jasna, ali besmislena. „Završimo s Bregzitom“ je politika isto onoliko koliko je „Bregzit znači Bregzit“ bila strategija. Izvan toga, najviše što mogu ponuditi je ublažavanje najpogubnijih mjera štednje, dok istovremeno pojačavaju sve što je u njihovoj politici dosad bilo najgore – od zaustavljanja i pretresanja na ulicama do ukidanja nekih važnih propisa.

To nas vraća biračkom tijelu. Ne znamo šta će se dogoditi, ali znamo šta se u prošlosti događalo. U slavnoj godini pobjede Margaret Tačer 1983. godine, konzervativci su izgubili 685.000 glasova i 1,5 odsto udjela u broju glasova – a opet su osvojili 37 dodatnih mjesta. Uspjeli su najviše zahvaljujući značajnom rastu podrške za liberale/SDP, što je torijevcima svakako koristilo više nego njima.

Jedan od mogućih scenarija je da konzervativci izgube dio glasača, a ipak osvoje većinu i nastave sa sprovođenjem svog programa. To bi mogla biti priča o ovim izborima: zemlja koja se većinski suprotstavlja politikama siromaštva, pohlepe, deregulacije i štednje, kao i Bregzitu bez sporazuma i produbljivanju nejednakosti, nije uspjela da se strateški ujedini i porazi neželjene politike. Srećom, postoji i mnoštvo drugih priča koje su jednako moguće, u kojima uspijevamo da nahranimo djecu i spasemo planetu. Još ima vremena da ih napišemo.

Peščanik.net

​

---