- Autor: Barbara Vezel

Četiri puta izbori u četiri godine – to je previše. A španski birači su vrlo strpljivi – poslednji put je 70 odsto njih našlo put do biračkih mjesta. No, raspoloženje građana je nedvosmisleno: političari konačno moraju naći put iz slijepe ulice i svoje zakočenosti.

Izgleda da u Španiji u poslednjih nekoliko godina niko nije gledao ka susjedstvu. Dok je gotovo svuda u Evropi okončana vladavina starih dvopartijskih konstelacija, i moraju se naći kreativnija rješenja za formirnje vlada, u Madridu još važi stil bezuslovnog antagonizma. Politika kao trajan dvoboj u kojem na kraju postoje pobjednici i pobijeđeni.

No, i u Španiji su se stvari promijenile iz temelja. Parlament je podjeljeniji nego ikada ranije. Skupština sa 19 većih i manjih grupacija može da stvori vladu samo formiranjem fleksibilinih i maštovitih koalicija. To znači i da mora da se zaboravi na ideološku zatucanost.

Pritom je ljevičarska stranka Podemos bila potpuno zakazala. Dok je prije nekoliko godina važila kao velika nada, sada je njena popularnost pala jer se pokazala kao nefleksibilna i bez volje da vlada. No, građani od svojih predstavnika ne očekuju samo da drže velike govore u parlamentu već i da vode politiku u njihovom interesu. Ako pogledamo Holandiju, vidjećemo da to može da funkcioniše. Tamo se razvila prava umjetnost stvaranja kompleksnih koalicija koje mogu čak da funkcionišu nekoliko godina sa prilično stabilnim vladama.

A ako pogledamo Austriju ili Njemačku, tamo primjer velikih koalicija dokazuje da i dvije velike stranke mogu da idu zajedno, ako to ostane privremeno rješenje. A ako se politički zabasa u slijepu ulicu, onda je to bar bilo vrijedno pokušati. No, za tako nešto bi tabori u Španiji morali da se odreknu svojih starih neprijateljstava.

Ono što pritom ne bi smjelo da se desi jeste da se stvori potpuna otvorenost prema krajnjoj desnici, a da se ne vodi računa o tome ko su mogući partneri u tom dijelu političkog spektra. Španska Partido Popular (PP) tako se obisnula o vrat desnoekstremnoj partiji Voks jer smatra da konzervativno i desnoekstremno bolje pristaju jedno uz drugo nego konzervativno i socijaldemokratsko. Ali, da li je zaista tako? Hoće li PP da pristane na obnavljanje Frankove diktature tako što će od Voksa napraviti etabliranu stranku? Hoće li zaista da ubaci mjenjač u hod unazad kada je riječ o ženama i pravima manjina? Hoće li zaista da proglasi vanredno stanje u Kataloniji kako bi nasilno ugušila separatistički pokret? Španski konzervativci nisu vodili tu debatu što otvara pitanje: koliko su politički odgovorni?

Ono što je za Veliku Britaniju „Bregzit", za Španiju je – katalonska kriza. Ona stvara podjelu zemlje i podstiče novi nacionalizam. Iako je separatistički pokret izgubio podršku i u samom regionu, aktivisti stalno iznova raspiruju vatricu. A u Madridu reaguju na način Pavlovljevog refleksa – batina važi kao jedini odgovor.

Pritom svaki razborit čovjek zna da tu izlaz može da donese samo političko rješenje stvoreno s mjerom i strpljenjem. Premijer Pedro Sančez je unekoliko uspio da izvede hod po žici demonstriranjem čvrstine i istovremeno želje za izmirenjem. Ali, apsurdna beskompromisnost desničara stvara sve veći pritisak na njega.

Španskoj politici je potrebno manje ideologija i emocija i više praktičnog duha. Prošla su vremena u kojima je ona tretirana kao igra na sve ili ništa. Više ne vrijedi slijepo slijediti određeni tabor. Jedino što do sada nije bilo nikakvih znakova da će ta zemlja da se kurtališe starih i loših navika. Ne zna se hoće li odgovorni u Madridu uspjeti da to postignu. Ako svoju nesposobnost ponovo budu iskalili na biračima, biće to zaista najteža moguća politička havarija.

dw.com

---