- Autor: Ines Pol

Ko je mislio da se padom Berlinskog zida i Gvozdene zavjese završila era smrtnih kazni i tvrdih granica, žestoko se prevario. Naprotiv, 30 godina kasnije zidovi se ponovo grade. Ne samo na granici između SAD i Meksika, na granici između Izraela i Palestine, između dvije Koreje -i u Evropskoj uniji se žustro postavljaju žičane ograde i ponovno uvode granične kontrole. Utoliko više raduje pogled na ono što se dogodilo u Njemačkoj.

Poneseni Glasnošću i Perestrojkom, osokoljeni hrabrošću Poljaka i Mađara, istočnim Njemcima je uspjelo da u jednoj istinski mirnoj revoluciji sruše zid koji je dijelio zemlju na Istok i Zapad. Nije ispaljen nijedan jedini metak. Niko nije povrijeđen u tim dramatičnim satima i danima prije 9. novembra 1989. a ni tog dana.

Samo zahvaljujući velikom povjerenju međunarodne zajednice, predvođene SAD-om, uz podršku Gorbačovljevog Sovjetskog Saveza - kojima su se poslije početnog oklijevanja pridružile Francuska i Velika Britanija - bilo je moguće da se u roku od samo 11 mjeseci zemlja i zvanično ujedini. Time je postavljen kamen temeljac i za Njemačku kao ujedinjenu socijalnu državu, za zajedničku infrastrukturu i za još puno toga što je potrebno kako bi se dva veoma različita dijela spojila u jednu funkcionalnu državu.

Dakle, nije čudo da su na 30. godišnjicu ovog istorijskog događaja oči cijelog svijeta ponovno uprte u Njemačku. Možda i zato da bi dobili malo nade u ovim vremenima u kojima dominiraju osjećaji prijetnje i nesigurnosti, kada se raspadaju uobičajene strukture.

Pritom u samoj Njemačkoj jedva da ima radosti ili ponosa na ono što se postiglo. Naprotiv, unutrašnje borbe dovode do političkih previranja koja iz temelja potresaju cio politički sistem izgrađen u poslednjih 30 godina. Narativom kojim dominira nacionalistički i rasistički pogled na svijet, prije svega u pokrajinama na istoku zemlje, ojačala je AfD, stranka koja dovodi u pitanje osnove ujedinjene Njemačke - od uloge Evrope do migracione politike. Tradicionalno velike narodne stranke gube značaj, sve je teže formirati vlade, toliko hvaljena pouzdanost i predvidljivost su - barem za sada - stvar prošlosti.

Jačanje desnih populista nije fenomen koji postoji samo u Njemačkoj. No, ipak on ovdje ima specifične razloge koji su povezani i s nekadašnjom podjelom zemlje.

Još uvijek nisu dostojno priznate ogromne zasluge mnogih istočnih Njemaca koji su prvo hrabro doveli do okončanja ere DDR-a, da bi potom morali izaći na kraj s posledicama toga i u ujedinjenoj Njemačkoj naći svoje mjesto pod Suncem. To se sada sveti.

S obzirom na opštu nesigurnost i ogromne izazove globaliziovanog svijeta, Njemačka je 30 godina nakon ponovnog ujedinjenja prisiljena da samu sebe suoči s nekim osnovnim pitanjima.

Kakva zemlja Njemačka želi da bude?

Zemlja u kojoj Jevreji moraju da strahuju kad se okupe na molitvi u sinagogi?

Zemlja u kojoj političari koji se jasno usprotive desničarskim, nacionalističkim idejama i politici izolacije moraju da strahuju za svoj život?

Želi li Njemačka da bude zemlja u kojoj će pripadnost društvu biti definisana porijeklom ili bojom kože?

Zbog ovih teških, egzistencijalnih pitanja ova godišnjica neće moći da se slavi opušteno i veselo. Upravo zbog toga svojoj domovini želim da joj ovi dani sjećanja daju hrabrosti da stvori viziju o sebi sredinom ovog vijeka. To bi trebalo da bude jedna hrabra i samopouzdana zemlja, koja čvrsto stoji na temeljima našeg ustava, imajući u vidu da se upravo sada dovodi u pitanje mnogo toga što je tamo zapisano za sva vremena.

Ovih dana slavimo hrabrost prošlosti. Nadam se da će nam to dati snage u borbi za budućnost u slobodi i pravednosti.

dw.com

---