-Autor: Geri Jung

Radeći reportažu o Donaldu Trampu za „Njujorker” krajem 90-ih godina, Mark Singer je pokušao da razumije poznatog biznismena, da shvati šta se krije iza njegove predimenzionirane javne persone. Kada ga je pitao o čemu razmišlja pred ogledalom dok se brije, Tramp nije razumio pitanje. „Htio sam da pitam da li sebe smatrate dobrim društvom?“, pojasnio je Singer. „Znate li šta je za mene dobro društvo?“, odgovorio je Tramp. „Savršeno žensko dupe“.

Rasprave, projene i nagađanja o mentalnom zdravlju aktuelnog predsjednika SAD nisu više samo salonska zabava. Poslije konferencije održane 2017, 27 psihijatara, psihologa i stručnjaka za mentalno zdravlje objavili su knjigu „Opasni slučaj Donalda Trampa” u kojoj konstatuju da je njihova moralna i građanska „dužnost da upozore“ Ameriku da je iz „razloga psihološke prirode“ Tramp „opasniji od bilo kog dosadašnjeg predsjednika u istoriji SAD“. Ponuđene dijagnoze su se kretale od „ozbiljne patologije ličnosti“ do „sumanutih stanja“, uz već široko prihvaćene dijagnoze „narcističkog“ i „antisocijalnog poremećaja ličnosti“.

Njegovo ponašanje i istupi u poslednje vrijeme ne samo da potvrđuju sve već rečeno nego pokazuju i da se njegovo stanje pogoršava. Svi smo vidjeli sramni tretman roditelja Harrya Dunna i čuli ga kako veliča sopstvenu „veliku i nedostižnu mudrost“. Turskom predsjedniku Redžepu Erdoganu poslao je pismo u kome mu poručuje: „Nemoj da glumiš opasnog momka. Ne budi budala. Čujemo se kasnije”. U srijedu, na zajedničkoj konferenciji za novinare sa italijanskim predsejdnikom Serđom Matarelom, napao je Gugl, Amazon, Njemačku, Francusku, Španiju, svog gosta i Evropsku uniju, kao i nekoliko šefova američkih obavještajnih i policijskih službi.

Kasnije istog dana, lideri Demokratske partije ispraćeni su iz Bijele kuće njegovim brojnim uvredama. Tu je, između ostalog, predsjednici Predstavničkog doma Nensi Pelosi rekao: „Ja mrzim Isis više od vas“, i tvrdio: „Uništio sam Isis… za mjesec dana“. Zbog prijetnje opozivom i približavanja izbora koje bi lako mogao izgubiti, Tramp je sve izolovaniji i ranjiviji, pa možemo očekivati još bizarnije ispade, a onda i nove pokušaje da se njegovi postupci prikažu kao hirovito ponašanje neuravnoteženog i poremećenog despota. Takvi opisi jesu privlačni, ali trebalo bi se oduprijeti iskušenju.

Trampovo mentalno stanje, naravno, nije bez značaja. On je glavnokomandujući najmoćnije vojne sile na planeti. Kod njega su šifre za lansiranje nuklearnih raketa. Impulsivan je i kapriciozan. Laže neprestano, besramno i očigledno kompulsivno. Duboko je zabrinjavajuće to što se poluge izvršne vlasti nalaze u rukama čovjeka koji je istovremeno preosjetljiv, agresivan, osvetoljubiv i opsjednut samim sobom. Uprkos drugačijem mišljenju vojnih savjetnika, odlučio je da kurdske saveznike ostavi na cjedilu i povuče vojsku iz Sirije.

Ali ako se previše fokusiramo na samo jednog čovjeka i njegovo mentalno stanje, promaći će nam zanimljivije pitanje kako je uopšte dospio na svoju funkciju, kako opstaje u Bijeloj kući, kao i sve ono što je u međuvremenu govorio i radio. (Istovremeno rizikujemo da ozbiljan problem mentalnog zdravlja svedemo na jeftinu uvredu koja se koristi za dnevnopolitičke svrhe.) To što je Tramp uvjeren da će ga istorija pamtiti kao velikog čovjeka ne znači da treba da prihvatimo teoriju o „istoriji velikih ljudi“ – teoriju koja nas uči da tok istorije ne oblikuju zajednice ljudi, društveni pokreti i ekonomski procesi, već jake ličnosti koje nameću svoju volju ostatku svijeta.

Trampovi lični problemi praćeni su nizom političkih opredjeljenja koja podupiru njegovu anomiju. On je ženomrzac, rasista, ksenofob i nacionalista. To nisu psihološke već političke odlike, podržane sistemom i ideologijom. Njegovo ponašanje, takvo kakvo je, jeste naprasito, ali nije eratično. Mete njegovih retoričkih napada nikada nisu nasumično izabrane. On ne napada NRA, hrišćansku desnicu ili bijelce. Politički posmatrano, na meti njegovih ispada uvijek su slabi, siromašni, tamnoputi, žene, muslimani, marginalizovane grupe i stranci. (Ponekad napada i moćne ljude, ali ne samo zato što postoje. Prvo moraju da mu se zamjere.) Sve to bilo je očigledno još kada se kandidovao. Bio je upravo onaj nedisciplinovani, indiskretni, preosjetljivi i hvalisavi bigot kakvog je njegova kampanja od početka obećavala biračima. I pobijedio je. Ne zato što glasači to nisu primijetili, već zato što im to jednostavno nije smetalo, ili im je u tom trenutku nešto drugo bilo važnije, ili im je on takav bio prihvatljiviji od alternative, ili jednostavno nisu ni izašli da glasaju. Njegova pobjeda označava vrhunac privlačnosti ideja o superiornosti bijele rase i ideologije desničarskog populizma, kao i najnižu tačku neoliberalnog programa lijevog centra.

Istina je, nije uspio da osvoji apsolutnu većinu ukupnog broja glasova, ali opet, skoro 63 miliona ljudi je glasalo za njega. Istina je, njegova partija je izgubila Predstavnički dom na izborima 2018. Ali dobili su dva mjesta u Senatu – što je prvi put od 2002. da je to uspjelo partiji koja ima predsjednika – i to poslije napada na sinagogu i bombaških napada poštanskim pošiljkama inspirisanim njegovom retorikom. Istina je, više od polovine zemlje želi da ga smijeni; ali oko 40 odsto ga i dalje podržava. Jedina stvar koja stoji između njega i impičmenta je partija koja ga podržava u oba doma.

Čak i njegova agresivna spoljna politika pod sloganom „Amerika na prvom mjestu“ nije ništa novo. Kada je 1964. grčki ambasador pokušao da ukaže na nedostatke američkog plana za podjelu Kipra, predsjednik Lindon Džonson mu je odgovorio: „Je.e mi se za vaš parlament i ustav… Grci troše mnogo američkih dolara, gospodine ambasadore. Ako je vaš premijer riješio da mi drži predavanja o demokratiji, parlamentu i ustavu, onda mu ni parlament ni ustav neće dugo trajati“. Bio je dovoljno pametan da to ne stavi na papir. Tri godine kasnije, Grčka je pala pod upravu brutalne vojne hunte uz podršku SAD. Hunta je kontrolisala zemlju sedam godina.

Drugim riječima, ova osobena vrsta ludila – ako je to ovdje u pitanju – ima masovnu, iako ne većinsku podršku, institucionalno je zaštićena i ima svoje istorijske prethodnike. To je mentalni sklop koji se ne može svesti na jednu ličnost. Trampov mandat služi određenim svrhama i interesima. Ako je zaista u pitanju otpadnik, kako ćemo onda objasniti pojave kao što su Boris Džonson i Silvio Berluskoni, koji sa Trampom dijele veliki broj njegovih „idiosinkratičnih crta“, od optužbi za seksualne napade do ležernog odnosa prema demokratskim normama i usputnog rasizma.

„Veliki ljudi svog vremena“, pisao je Hegel, koristeći pridjev „veliki“ više u značenju moćni nego uzorni – „jesu oni koji su sposobni da riječima izraze volju svoje epohe, da joj pokažu šta ta volja jeste i da je ostvare. Ono što oni čine predstavlja srž i suštinu njihovog vremena; oni aktuelizuju svoje doba“. Kao takav, u svojoj želji da okrivi svakoga osim sebe, u svim svojim lažima, agresivnim ispadima, despotizmu, nesigurnosti, nekompetentnosti, varanju, podmetanju krivice, samoobožavanju, taštini i neznanju, Tramp je amblem neoliberalnog bijelog nacionalizma koji je danas u usponu. Vjerovatno negdje postoji medicinska ili terapeutska intervencija koja bi mu pomogla da se riješi svojih problema, ali jedina intervencija pomoću koje se mi možemo riješiti njega je – politička.

Peščanik.net

---