-Autor: Goran Marković

Prije izvjesnog vremena nabasao sam na članak u „Njujorkeru” „Zašto činjenice ne mijenjaju našu svijest“ Elizabete Kolbert, koja je 2015. godine osvojila Pulicerovu nagradu za djela koja nisu fikcija. Privukao me je naslov, pogađate, najviše zbog stanja svijesti našeg naroda. Članak se jednim dijelom odnosi na okolnosti koje su dovele na vlast Trampa, ali se takođe bavi i fenomenom manipulisanja ljudima uopšte.

Da ne bih prepričavao čitav sadržaj ovog interesantnog eseja pomenuću samo njegovu suštinu. Autorka nabraja različita iskustva naučnika koji se bave kognitivnim proučavanjima i koji, primjenjujući različite metode, dolaze do sličnog zaključka: čak i nakon što su dokazi za njihova uvjerenja u potpunosti odbijeni, ljudi ne uspijevaju da izvrše odgovarajuće revizije u svojim vjerovanjima. Postavlja se pitanje zašto neko, ko slijepo veruje u nešto ili nekog, ni onda kada mu pokažete nesumnjive dokaze za suprotno, ne može promijeniti svoja uvjerenja.

Takvo stanje svijesti većine ljudi odlična je podloga za dolazak na vlast velikog broja osvjedočenih prevaranata, od Trampa do Vučića. Jednostavno, dovoljno je da nekoliko lakovjernih povjeruje u njihove lagarije pa da i ostali to prihvate zdravo za gotovo. Ne pomažu ni dokazivanja, ni ubjeđivanja, ljudi su uglavnom zaslijepljeni sopstvenim nepromjenljivim uvjerenjima, veoma su sumnjičavi prema svakom suprotnom stavu i krajnje nekritični prema svojim uvjerenjima.

Naučnici različito objašnjavaju uzroke ovome. Pojedini misle da se radi o takozvanoj hipersocijalnosti. Stiven Sloman i Filip Fernbah vjeruju da je društvenost ključ za funkciju ljudskog uma ili, možda još prikladnije, za neispravnosti u vezi sa njim. „Jedna od posledica prirodnosti sa kojom dijelimo kognitivni rad“, pišu oni, je da „nema oštre granice između ideja i znanja jedne osobe i drugih članova grupe. Ovakva zajednica znanja može postati opasna“, primjećuju Sloman i Fernbah. Da bi to dokazali, njih dvojica su izveli eksperiment u toaletu, zamjenjujući javnu politiku za kućne uređaje.

U tipičnom ve-ceu sa ispiranjem nalazi se keramička posuda napunjena vodom. Kada se pritisne dugme, voda – i sve što se u njoj u tom trenutku nalazi – usisava se u cijev i odatle u kanalizaciju. Ali kako to u stvari funkcioniše? U studiji sprovedenoj na Jejlu, studenti su zamoljeni da ocijene svoje razumijevanje svakodnevnih uređaja, uključujući toalete, zatvarače i brave cilindra. Zatim je od njih traženo da napišu detaljna objašnjenja o tome kako uređaji rade i da ponovo ocijene svoje razumijevanje. Navodno, cijela stvar je učenicima otkrila njihovo neznanje, pa je njihovo samoocjenjivanje znatno opalo. (Ispada da su toaleti složeniji nego što se misli.)

Sloman i Fernbah ovaj efekat nazivaju iluzijom objašnjenja dubine i vide ga skoro svuda. Ljudi vjeruju kako znaju mnogo više nego što je to zapravo činjenica. Ono što nam omogućava da istrajemo u ovom uvjerenju su drugi ljudi. U slučaju ve-cea, neko drugi ga je dizajnirao tako da ga svako može lako koristiti. To je nešto u čemu su ljudi veoma dobri. „Oslanjali smo se na stručnost nekog drugog otkad smo smislili kako zajedno loviti, što je vjerovatno bio ključni trenutak naše evolutivne istorije. Od tada dobro sarađujemo“, tvrde Sloman i Fernbah, „pa teško možemo reći gdje se završava naše razumijevanje a gdje počinje nečije tuđe“.

To je, naravno, klopka. To što bez razmišljanja prihvatamo nečije idejno rješenje klozetske šolje projektuje se često i na sasvim drugačije ideje, pa i, u krajnjoj liniji, na politički život. „Jedno je to što sam isprao toalet a da ne znam kako to radi, a drugo je da favorizujem (ili se protivim) zabrani imigracije, a da ne znam o čemu govorim. Po pravilu, snažna osjećanja o problemima u društvu ne nastaju iz dubokog razumijevanja“, kažu njih dvojica.

Klozetska tematika, primijenjena na naše okolnosti, mogla bi glasiti ovako: većina stanovništva u Srbiji prihvata ono što izgovara i čini Aleksandar Vučić na isti način kao što pušta vodu u toaletu. Vjeruje da je to dobro rješenje i nema ambicija de se udubljuje u detalje kao što su sistem vakuuma ili vertikala u njihovoj zgradi. I to će biti tako do trenutka dok se ne pokvari kotlić ili ne zapuši kanalizaciona cijev. Onda će, kada užasni smrad počne da se širi po kući, neko pokušati da pronađe vodoinstalatera. Ali, njega neće biti. Pobjegao je sa ostalima iz Srbije u neku drugu zemlju, na neki udaljeni kontinent.

Peščanik.net

---