- Piše: Tomica A. Milović

U Srpskoj kući u Podgorici 15. oktobra održana je promocija pjesničke zbirke „Ni dana bez kajanja“, poznatog srpskog pjesnika iz Crne Gore Ranka Jovovića. Pred prepunom salom o knjizi su govorili: Marina Jočić, Novica Đurić i Veselin Matović.

S Rankovom poezijom sam se sreo negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Od tada pa do danas, bez te pjesničke rime, bez tog bolnog, melanholičnog, uplakanog zvuka, ne mogu zamisliti svoj unutrašnji, duhovni i duševni svijet. Jednako kako mi „nema života“ bez Leopardija, Jesenjina, Disa, Bodlera, Brane Petrovića, Poa, Miljkovića..., tako „ne mogu disati“ ni bez treptaja stihova Ranka Jovovića. „Ljepša duša dublje jeca“, reče Andrić. Uz pjesničku dušu Rankovu, uz njene tanane, iako duboko povrijeđene, uvrijeđene i uklete strune, zaista se ljepše, a i lakše jeca. To je posebno ljekovito u ovom besudnom i nemoralnom vremenu. U vremenu koje Dis, još prije Prvog svjetskog rata, opisujući ondašnje društvene prilike, proročki najavi, pa reče: „ Razvilo se crno vreme propadanja/ Nabujao šljam i razvrat i poroci/ Podigao se truli zadah propadanja/ Umrli su svi heroji i proroci/.“ Kakvo vrijeme tada, još grđe danas. Bez mnogo realne nade u bolje sjutra.

Iako je promocija Jovovićeve zbirke održana pred prepunom salom, gotovo da nije bilo mlađih slušalaca. Ta činjenica me je učinila sjetnim, melanholičnim. Vratio sam se u blisku prošlost, kada su pjesničke večeri bile prave svečanosti. I amfiteatri bili tijesni da prime ushićenu, zanosnu mladost, koja se gurala da uđe unutra i čuje pjesnike. Da čuje kazivače (recitatore) poezije, kakvi su bili legendarni Rale Damjanović, Vice Dardić, Džoni Hodžić... Danas je očigledno interesovanje (i ne samo mladih) usmjereno na neke druge vrijednosti i „vrijednosti“. Na takozvane društvene mreže. Na vještačku, a ne na prirodnu, od Tvorca stečenu inteligenciju. Na guglanje, tvitovanje, fejsbučenje, šerovanje... Na sceni su roboti s ljudskim likom. Duh, duša i duševnost, i pored trajanja ljudi kojima sve to, kao Ranku (i mnogim drugim) ne nedostaje, u novom vremenu, kod čipovanih ne mogu da proklijaju, čipovana generacija se ne oslanja na tlo duha i duševnosti. Ona isključivo pada na materijalno tlo. Ona nije u stanju (zbog čipa i vještačke inteligencije) da postoji, da osjeti sebe kao duhovno i duševno biće. Ona hoće da ima što više materijalnih dobara, po mogućnosti onih „najnovije generacije“. To je najtužnije. I tu se postavljaju pitanja: ko smo, kuda idemo, i gdje ćemo stići? Ako i stignemo igdje!

U „Boemskoj knjizi“, književnik i publicista Dragan Mraović kaže: „Novo doba je elektronsko, užurbano. U njemu više nema mesta za nežnu ruku, za srce i dušu, za pesmu i vino, za violinu, za dugo posmatranje daleke zvezde, za pogled i nežni dodir voljene. Osmeh voljene će biti bodovan i čipovan. O dalekim zvezdama se neće više sanjati, već će se na njih leteti da se i tamo, nešto ućari. A tamo gde su korist i ćar, nema ljubavi ni za uvar.“ Ovaj zapis inspirisan je, vjerovatno, sjedenjem za kafanskim stolom u gnijezdu duha, pjesme i boemije, beogradskoj Skadarliji. Mogao je, mirne duše, nastati, na primjer, i u kafani, na terasi, u bašti nekadašnjeg podgoričkog Hotela „Crna Gora”. Mjesta gdje se do skoro, dok ga moderni vandali nijesu zatrli, a sve jureći za materijalnim blagom, okupljala akademska, pjesnička, umjetnička, radnička... elita. Gdje se smisleno razgovaralo, polemisalo, stihostvaralo, pilo, i gospodski uživalo u boemskom „ringu“. Gdje su zaljubljeni ulazili, i odakle su izlazili, zagrljeni i nasmijani za ruke se držeći, sanjajući otvorenih očiju. Danas tamo idu novi ljudi, sa nekim novim navikama, novim duhom, u nekakav „Hilton“, ne u staru dobru „Crnu Goru“. I druge snove sniju! Koje?!

---