-Piše: Nik Gašaj

U vladavini prava najsuštinskiji sastojak je razumnost, racio, kao i zahtjev da pravo mora voditi računa o ideji pravde i pravičnosti, jer to je osnov svake dobre vladavine. Za velike političke mislioce tokom istorije jedan od velikih problema i ciljeva bio je – kako umnim pravilima umjeriti i ograničiti svaku vlast, pa i vladavinu većine? Ali, to je vodilo drugom teškom pitanju za koje je još Aristotel rekao da ne zna odgovor i na koje ga niko ne može definitivno dati: kako obezbijediti dobre zakone (tj. umna pravila), odnosno kako izabrati dobre zakonodavce?

Jedan od važnih principa vladavine prava jeste univerzalizacija.To znači da pravilo do kojeg dođemo mora biti univezalno primjenljivo i jednako za sve. Ne dozvoljava se da se za iste ili vrlo slične situacije primjenjuju različita mjerila, standardi, norme. Imamo situaciju da ono što jedna strana i grupa traži za sebe nije spremna da prizna nekoj drugoj i obratno.To je suprotno najdubljem smislu principa vladavine zakona. Vladavina prava, dakle, pored ostalog podrazumijeva i jednaka prava i obaveze za sve, a to dalje znači i pravno jednake mogućnosti za sve.

Ideja o vladavini prava počiva na pretpostavci o umnim pravilima, kojima bi svaka politička volja, pa i volja većine, mogla da se potčinjava. Međutim, odvajkada postoji velika prepreka uvođenju vladavine zakona (prava) i ta prepreka se održava i traje. Radi se o dubokoj provaliji i protivrječnosti između političke volje i prava.Tokom istorije, politička volja i sila je preovladala i uz rijetke izuzetke pravo je tretirano kao puko sredstvo zapovijedanja i saopštavanja šta vlastodršci traže i očekuju od podanika, s malo spremnosti i volje da se velikaši potčine pravilima koja za druge prave i kodifikuju. U pokušaju da se ostvari ideja vladavine prava, oni koji tome teže suočavaju se sa nizom prepreka, kao što su nasleđe partijske države, odnosno partokratija, politički i pravni monopoli, korupcija, nepotizam, nerazvijena politička kultura, nedostatak demokratske tradicije, ideološko-nacionalističko sljepilo, nerazvijena srednja klasa, etnocentrizam, fundamentalizam, etničke predrasude, rodovsko-plemenska svijest i slično.

Sa pravno-filozofskog stanovišta, ne može se prihvatiti da je pravo svaki skup normi iza kojeg stoji monopol državne prinude, nego se mora imati kritička dinstanca prema sadržini pozitivnog prava.Tek na osnovu normi i njihove podobnosti da budu univerzalizovane može se ocijeniti da li one čine pravo u pravno-filozofskom smislu. Za neke zakone i norme Ciceron i Aurelije Avgustin, a kasnije i niz pravnika sve do Gustava Radbruha, smatrali su da ne zaslužuju da se nazivaju zakonima. Naime, pravo je ono što je pravedno, iza čega stoji pravda, tj. jedna etička vrijednost za koju se kaže i da je temelj vladavine, odnosno kraljevstva, a u krajnjoj liniji, iza prava u tom smislu stoji pravni racio.

Pravna država, odnosno vladavina prava, pretpostavlja stabilne i funkcionalne društvene ustanove, ekonomske uslove, znanje, kvalitetnu mrežu obrazovnih ustanova, upravljačka znanja, demokratske kapacitete, ljudske resurse itd.

Uzevši u cjelini, pravna država, prije svega u zemljama Zapadnog Balkana, pa time i u Crnoj Gori, više je jedan ideal čijem ostvarenju valja postupno težiti nego opipljiva stvarnost, više teorija nego praksa i više ideja nego institucija koja efikasno funkcioniše.

Stoga, ideja o pravnoj državi lako može postati sredstvo novog iluzionizma i mitotvorstva. Pravna bajalica – kako se lijepo i metaforično izrazio prof. J. Trkulja.

Crna Gora vladavinom prava nije mogla da se pohvali niti u prošlosti, niti to može danas. To bi mogla da pokaže svaka stručno-suptilna analiza. S stim u vezi, radi ilustracije stanja navešću jedan primjer iz komunističkog perioda. Kao stručno-politički radnik osamdesetih godina prisustvovao sam jednom velikom seminaru predstavnika pravosudnih organa Crne Gore, koji je održan u Centralnom Komitetu SK Crne Gore. I dobro se sjećam kad je jedan učesnik tog skupa istakao: da pravosudni organi Crne Gore rade pod velikom pritiskom od strane političara, i dodao: da političari smatraju da zakoni ne važe za njih, nego samo za pripadnike radničke klase. Na njegovo izlaganje niko od prisutnih nije reagovao, nego su klimali glavom, dakle bili su saglasni. Po svemu sudeći, takva je situacija i danas. Samo postoji terminološka razlika, tj. umjesto radnička klasa i radni ljudi danas se upotrebljava termin: građani, odnosno bolje je reći obični građani i političari. Mi se oko pitanja pravne države i njene izgradnje u našem društvu jednostavno moramo uozbiljiti. To možemo postići pitajući se ne samo šta sve pretpostavlja pravnu državu, o čemu je načelno bilo riječi, već naročito kakva je naša stvarnost i koliko ona dozvoljava da se ove pretpostavke realizuju.Ta stvarnost je, međutim, s obzirom na model pravne države i njegove pretpostavke, vrlo turobna. Put ka civilnom, demokratskom, otvorenom i parlamentarnom društvu u pravom smislu kod nas će, po svemu sudeći, biti dug, mučan i bolan. Ne pomaže tu lukavo pitanje, zašto ne funkcioniše kod nas pravna država (jer, navodno, ona je uspostavljena, ali eto iz nekih razloga – neko može biti kriv– ona nije profunkcionisala, a politički režim je učinio sve da je stvori), već je pitanje zašto nije uspostavljena i koje su prepreke u njenom uspostavljanju.

I na kraju, pravna država poštuje čovjeka i građanina i shvata ga kao cilj, a ne kao sredstvo. Ne živi građanin za državu i radi države, već obratno – država postoji zbog i radi građana. Samo pod tom pretpostavkom može se računati na građansku lojalnost prema državi.

(Autor je politikolog)

---