- Piše: Milutin Mićović

Misliš li ti išta svojom glavom? „Nijesam lud da mislim”, kaže mi sagovornik. Što se tiče mene, sve mi je smišljeno. Stare su to zablude i mitovi – „misliti svojom glavom“. Misliti šta je čovjek, kud ide ovaj život, kud ide ova država? To je prošlo. Ako neko danas misli, on je zaposlen da misli, za to ima honorar. To je novo razumijevanje svijeta i života. Danas ljude zanima kakav je svijet, tj. kako se negdje ušrafiti u tu mašinu. A ne šta je čovjek. Kad čujem takvo pitanje, kao da me neko udari maljem po glavi. Ne misli više niko šta je čovjek, Bože sačuvaj! Od takvog ada i bezdana čovjek bježi, i misli - šta može konkretno da uradi. Čovjek, čovječuljak. Primjernije je reći čovječuljak, nego čovjek. Kako to gordo zvuči? Kao da je čovjek Atlant koji drži nebo? Mitovi su djetinjstvo čovječanstva. Snovi djece koja dolaze u svijet, ništa ne znajući gdje dolaze. Pa se samo čude, širom otvorenih, najnaivnijih, i najnevinijih očiju. Plače mi se kad o tome mislim. Ne mogu ni toliko da mislim. Svijet me naučio - o tome ne treba misliti, ako neće čovjek da ostane dijete, naivko, koje će se vječito čuditi a ništa neće postići. Pa nijesu valjda najbolji učitelji Žan Žak Ruso, Lajbnic, Platon, Kampanela, ne! Oni su proizvođači ljudske naive. Oni su na svijetu živjeli kao u snu. Volter je lijek od tih svih učitelja, naivaca. Ne samo Volter. Znaš, kakvi paradoksi vode život? Ruso je proizveo Hitlera, znaš? Proizveo ga je svojom Naivom. Jer ispod tih plemenitih misli o dobru, ljepoti, harmoniji – gomila se realni pakao, iz koga se rađaju zli dusi. Pa Dostojevski je o tome nešto kazao. Zli dusi vladaju ovim svijetom. Užasavam se od ljudske naive. Pa vidite šta se radi u Crnoj nam Gori? Zar to nije neki otklon od kolektivne naive? Od naivnog herojstva crnogorskoga. Sad se svi podsmijavaju tom uzvišenom herojstvu, ili daju mu verbalnu podršku, samo ako im to može donijeti materijalnu korist i napredak u službi. Pa osvijesti se jednom, naivčino jedna kvadratna. Pa vrijeđa tolika količina naivnosti. Šta je čovjek, a mora biti čovjek? Taj naivni krug misli, taj cirkulus viciosus. Ne cirkulus viciosus, nikako - nego Progres, Progres, napredak u poslu, partiji, karijeri, tikvane, glupane. Pa nijesu novi Crnogorci baš naivni. Oni su vidjeli šta traži svijet. Onu su skopčali veliku uzaludnost viteške istorije, i pitanja- šta je čovjek. Pa tome se već rugaju naglas i u crnogorskoj skupštini. Nigdje Njegošu više nema mjesta u životu Crne Gore. Znao je on kakvo vrijeme dolazi, pa je pobjegao na Lovćen, u samštinu, da ga sagore gromovi.

Čovjeku je malo ostalo da uradi. Mali poslovi imaju veliku konkurenciju. Uraditi nešto, makar malo više od ništa. Barem da učestvuje u nekom programu, u nekom tenderu. I onda se čovječuljak ugradi u taj program. Pa dobije procenat od realizacije programa. Eto to ti je najprostija slika i prilika čovjekovih moći, čovjekovog doprinosa mišljenju i slobodnom poduhvatu. Ako uradi dobro naručeni program, on dobija viši procenat i – sav je srećan, i neće više ništa da misli.

No, o kakvom mišljenju ti mene pitaš? Vidim, da nešto nijesi zadovoljan? Vidim da misliš, da to što ja kažem nije neko mišljenje. Na koje ti mišljenje polažeš nadu? Na mišljenje koje ne donosi nikakvog ploda, bar ovdje na zemlji? Na mišljenje bez koga se može normalnije i zadovoljnije živjeti? Na nebo koje svaki posao na zemlji prezire?

Misli ti to, ja ću ovo. Ja ću da kućim Crnu Goru, pa iako, kako ti kažeš, nema temelja. Neka je danas ima, pa sjutra i ako je neće biti. Danas je ovakvu Brisel hoće, pa iako će sjutra biti zbrisana sama od sebe!

(Autor je književnik)

---