-Piše: Krsto J. Pejović

Tradicija zapadnoevropskog morala neoliberalne ekonomije svela je svoju moralnost na ulogu „praktičkog uma” i pored toga što je ljudski um imao zadatak da očuva moral. Kao da moral prati zla kob. Stiče se utisak da su svi duhovni produkti usahli. U pojedinim državama rijetko je kome stalo do ljudskog života, da on bude izgrađen punoćom prave ličnosti. Rijetko se može čuti smislena rečenica koja zadovoljava narod. Početak trećeg milenijuma je, po svoj prilici, izgubio povjerenje i nadu da ovo doba može da „nosi” nova značajna narodna djela. Ovo doba potvrđuje da se život živi radi profita, i da je profit isturen ispred ličnosti. Nema ni riječi o zajedničkom životu da bi se stvorili zajednički ciljevi, a kamoli zajednički snovi. Da je još ostalo u ovom raspolućenom svijetu pravičnosti, dokazuje to što se ponegdje još može naći pojedinac koji ima volje za opstanak morala. Nekadašnjeg evropskog čovjeka su kao vrednotu činili: plemenitost i moralni život. U ovom vremenu, koje pogađaju nepogode svake vrste, rijetko se gdje može naći oaza moralnosti. Sve je burom konkurencije, partnerstva i ekonomskih interesa zahvaćeno, pa se status pravne sigurnosti i moralnosti i ne vidi, jer je smisao filosofije neoliberalne ekonomije profit, a ne čovjek, profit- a ne moral, profit- a ne sreća. Životne vrijednosti rijetko ko pominje. Naprosto, ne nazire se više ni sjenka morala. Morala se svijet odriče, i on je već duže in abstracto u mislima. Ne samo da je moral izgubio pojam u ekonomiji već je i u pravu izgubio status. Štaviše, moral i pravo nisu u korelaciji. Morala skoro nema ni u običnom narodnom jeziku. Moguće da ga u obliku akcenta ima u pojedinim namjerama. Današnji čovjek tome i ne treba da se čudi, jer u društvu u kome nikome nije stalo do humanističkog ideala rijetko se može naći lice koje ima osjećaj za moral i običaje. Nada je u tome što društvo još nije „neizlječivi bolesnik”. Pravo na život je osnovno pravilo našeg morala, jasno je to svakom iole pribranom čovjeku, bez obzira na to što moral nije narodna kodifikacija i što više nema zadate riječi, časti, obraza i poštenja. Da ne postoji nada, čovjek bi rekao da je rok za moral istekao. Pravna pravila trebaju biti poznata građanima, ali moralna pravila nažalost niko i ne želi sagledati kao nekada savršenu kodifikaciju. Dok su se vrijednosti kao što su poštenje, savjest, čovječnost, obraz i ponos poštovale, postojala je građanska kodifikacija morala, i to je bila pozornica ljudske časti i česti. Dužnost se tada nalazila u obrazu. Danas čovjek neoliberalne ekonomije, nažalost, samo misli o tome kako da se prilagodi novom obrascu života, koji je dat mimo svakog smisla morala. Današnjem vremenu sve je bliža nepravda nego pravna sigurnost. Etika kao najznačajnije mjerilo vrijednosti istorije i nauke se ignoriše, i u tome se ide dotle da se moral i mudrost smatraju glupostima. Možda kod običnog čovjeka to nije tako, bez obzira na to što je nažalost sve podložno „zakonu” profita. Zato se osnovano postavlja pitanje kako živjeti u nedostatku morala? Kako danas živjeti i preživjeti, a ne izgubiti dušu? Dobro je bar da današnjeg čovjeka ipak ponekad zanima originalnost duha. Jedino tako evropski napaćeni čovjek može od sebe odagnati bol od života, pa makar to značilo da život nije vrijednost po sebi. S gubitkom povjerenja, iskrenosti i savjesti, normalnog čovjeka obuzimaju laž i besmisao. Otuda je svakom znano da sva zla potiču od gubitka morala i dobrog običaja. Teško da svijet danas može naprijed bez slobode javnog mnjenja bez kojeg nema ni pravde. Znano je da „carstvo prava i život razuma” ne bitišu bez morala. Ne treba zaboraviti da ima još naroda koji živi vjerom i moralnim zakonom.

Koliko smo bliski Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, toliko ćemo u sebe primiti punoću hrišćanstva i pravdu. Biti moralan danas - to je podvig, da bi se sačuvala čestitost obraza i vedrina čela, kako bi se ipak vidjelo da ima onih koji idu uzdignute glave, kojima je stalo do pravičnosti, principijelnosti, istinitosti i pravednosti. Neoliberalna ekonomija svesrdno „nudi” svoja pravila, koja za moralnog čovjeka znače unakaženost i izopačenost. Stoga s pravom kaže mitropolit Amfilohije da je današnji svijet sve udaljeniji od Jevanđelja. Tvorci neoliberalne ekonomije sve manje govore o opštoj pravdi, a pravnu sigurnost i ne pominju. Stiče se utisak da među pripadnicima novih evropskih birokratija rijetko ko pravedno razmišlja. Čini se da je, zbog gaženja morala, narod sa svih meridijana zemljine kugle željan pravde, a i ne čudi što je to tako kad je svijet takav. Ljubav nije više pribježište sloge, ponosa i radosti, tako da moral nije više ni pojam životnog romantizma. Bez neke posebne analize dovoljno je reći da su pravda i moral iznevjereni, bar kod većine. Rijetko ko još pokušava da vrši nivelaciju između dobra i zla. Otuda danas i pitanja- da li je crnogorski čovjek iznevjerio svoj duh, da li je čovječanstvo pošlo nizbrdicom? Gdje je danas osjećaj ličnog dostojanstva i ponosa kod običnog čovjeka, pri totalnom porazu svih društvenih vrijednosti, koji se primjećuje na svakom koraku? Dakle, vrline nema nigdje, kao što nema ni dragog kamena, pa stoga svijet sve više razdiru pogrdne riječi koje teku kao rijeka koja ide ka bezobalnom okeanu. Recimo, ipak, da je ljudski put još moguć, da nije posve izgubljen, iako je moralnost podjarmljena novim evropskim pravilima.

---