Čvrsto vjerujem da je za neuspjeh društvenih pokreta u Crnoj Gori na početku 21 vijeka kriv nedostatak autentičnih ideja. Mi smo kao društvo preplavljeni takozvanim „fejk“ idejama koje su bez sumnje kopije kopija nekih evropskih ideja iz sredine 20. vijeka. Takođe, čvrsto vjerujem da je za apatiju građanstva kriv i nedostatak činjenice da javni promoteri ideja ne svjedoče svojim svakodnevnim životom te ideje koje javno zastupaju. Da pojasnim. Ne možete se javno zalagati i zastupati ideje neke socijalne grupe, a da pritom jedva čekate promjenu svog ličnog statusa. I materijalno i profesionalno. I sve radite da što prije napustite svoj stalež. Izvinite, ali članovi socijalne grupe čije stavove zastupate takvo ponašanje prepoznaju i gube povjerenje u vas. Otuda apatija.

Posebna je priča naš mentalitetski sklop koji određuje vrijednosne sisteme koje kao društvo preferiramo. Voditi grupu umjesto služiti njoj osnovni je moto svih nosilaca ideja u Crnoj Gori. Jer vođa često podrazumijeva svoju grupu ili stalež kao stado kome treba pastir. I to u najboljem slučaju. Češće se vođa postavlja kao nadmeni Duče koji najbolje zna koji su to socijalni interesi njegove grupe. Mentalitet je naslijeđeno generacijsko ponašanje. Bolje je ćutati i ukrivati se nego se javno pobuniti. Lukavost i besprizornost uz „vizantijski nepotizam“ najčešća su prepreka ili groblje zdravim poštenim idejama. Poželjni izraz hrabrosti pojedinca sakrivenog u ovakvoj grupi je da poslije svršenog posla kaže „bio si u pravu”. Ili ako te baš voli taj pojedinac reći će ti „greote, dobar si”.

U uslovima našeg mentaliteta za pojedinca u grupi ne postoji prvo lice jednine. Uvijek mimikrija utopljena u prvo lice množine MI. MI i VI. Mi smo Vas izabrali i VI treba da se borite za NAS. U toj društvenoj magli interesa nikome nije važna artikulacija ličnih i grupnih interesa. Dok god ne postoji lična odgovornost za sopstveni kukavičluk i nečinjenje, dobro je. Dok god postoje ONI, na njih je zgodno projektovati sopstvenu nemoć. Nama mentalitet ne dozvoljava da makar sebi priznamo da smo krivi lično kao pojedinci za sopstveni neuspjeh. I to je ukratko filozofija tora. U toru je sigurnije i toplije. Iz tora vičemo „držite vuka, držite vuka”. I? Šta posle? Na kraju, dođe vuk i sve nas pojede. Svi propadamo. Što je naš interes kao pojedinca, a samim tim i grupe? Ko smo to MI i ko su to ONI? Šta je njihov interes? Svi bi da vode, a niko da služi. Njegoš je napisao „Malo rukah, malena i snaga“.

Ne bih da zvučim pesimistično. Nosim urođeni kvar u sebi. Hronični otpor prema svim autoritetima. Na granici sam anarhizma. Lično sam se uvijek suprotstavljao svim oblicima stupidnosti ove vlasti. I uvijek javno. Uvijek sam znao da je to moj lični stav i interes, koji sam se trudio da prenesem na grupu kojoj pripadam. I uvijek sam nudio rješenje problema koje sam mislio da je bolje. Trudio sam se da budem odgovoran i konstruktivan. Da li sam u tome uspio? Nije na meni da kažem. Ja nijesam tu da vodim nego da služim. Samo bez lekcija molim. Moj zadatak je da čujem pad poslednjeg drveta u pustoj šumi. Ništa više.

---