Zamislite situaciju u kojoj San Marino, jedna od najmanjih država svijeta, zvaničnim dokumentom sam sebe proglasi najvećom svjetskom vojnom silom. Ili, situaciju u kojoj Albanija, jedna od najsiromašnijih evropskih država, samu sebe proglasi vodećom svjetskom ekonomijom i takvu odrednicu unese u Ustav države. Ili, pak, situaciju u kojoj
Medlin Olbrajt, bivši američki državni sekretar, samu sebe proglasi za „Mis Amerike”.
Navedene okolnosti bi se mogle uporediti sa onima iz 1991. godine, kada je novopečeno crnogorsko rukovodstvo, iznebuha i ničim izazvano, odlučilo da posebnom skupštinskom deklaracijom Crnu Goru proglasi ekološkom državom i da takvu odrednicu unese u Ustav. Mnoge inostrane posmatrače je tada zbunjivala kako očigledna apsurdnost takve odluke, tako i prepotentnost crnogorskih vlastodržaca koji su jedno društvo sa nedopustivo niskim nivoom zaštite životne sredine proglasili prvom i jedinom ekološkom državom na svijetu.
No, i pored očekivanog podsmijeha koji je takva deklaracija izazivala u inostranim krugovima, ona se mogla shvatiti i kao neka vrsta podstreka za razvoj ekologije u Crnoj Gori, jer je njom definisano strateško opredjeljenje zemlje da usvaja i primjenjuje najviše standarde i norme iz oblasti zaštite životne sredine, očuvanja prirode i ekonomskog razvoja na principima ekološki održivog sistema. Imajući u vidu takvo opredjeljenje, mogli bismo reći da je tadašnje i aktuelno, trodecenijsko DPS-rukovodstvo, ne samo palo na ispitu, već da je učinilo sve što je u njegovoj moći da ustavno obavezujuće dokumente obesmisli i negira.
Prije svega, državno rukovodstvo nije učinilo ništa u podizanju ekološke svijesti kod građanstva. I danas svjedočimo situacijama u kojima neki stanovnici u modernim gradskim četvrtima sa balkona bacaju smeće, jer im lijenost ne dozvoljava da odu do kontejnera. Ili, situacijama u kojima nesavjesni vozači izbacuju kese sa otpacima iz vozila tokom vožnje, najčešće u predjelima sa najljepšom prirodom. Nadalje, možemo tumarati stotinama metara ulicama bilo kog crnogorskog grada, u očajničkom pokušaju da pronađemo neku kantu za otpatke. Osim toga, selektivno odlaganje otpada, koje već decenijama predstavlja ekološko i civilizacijsko dostignuće zapadnih zemalja, još uvijek nije zaživjelo u našoj zemlji.
Štaviše, moglo bi se utvrditi da je crnogorski režim tokom svih ovih godina svojim postupcima dodatno pogoršao nedopustivo nizak nivo ekološke svijesti kod građana. Gotovo da nema dana tokom kojeg nijesmo obaviješteni o nekom novom ugrožavanju životne sredine, a što je direktna posledica postupaka vlasti. Prisjetićemo se slučaja Beransela, kada je vlast odlučila da od jednog prirodnog bisera napravi ogromno smetlište. Zagađenost vazduha u Pljevljima je već poslovična. Višedecenijski problem oticanja otpadnih voda u more još uvijek nije riješen, a zagađenje u rijekama i pomori ribe postali su alarmantni.
Reklo bi se da je vlast u svojoj misiji ugrožavanja životne sredine podigla ulog, i da je krenula u bespoštednu borbu protiv rijeka, planina i mora, do poslednjeg drveta, pčele i cvijeta. Takva borba uključuje najnovije projekte gradnje malih hidroelektrana, koji podrazumijevaju uništavanje najljepših rječnih tokova, a koje će obični građani plaćati nezakonitim poskupljenjem računa za struju, kako bi sin crnogorskog diktatora i mnogi drugi „tatini sinovi“ dodatno napunili džepove. Osim toga, režimski pohod na životnu sredinu se oslikava i u NATO-projektu gradnje vojnog poligona na Sinjajevini, vojnog radara na Bjelasici i mnogim drugim. Obrazloženja državnih funkcionera da vojno strelište na Sinjajevini, na ukupnoj površini od 7,5 hiljada hektara, neće uticati na životnu sredinu i biodiverzitet, nije u saglasju sa zdravim razumom.
U vezi sa NATO-ugrožavanjem životne sredine u Crnoj Gori, valjalo bi podsjetiti na sramno ćutanje svih onih organizacija i partija tokom procesa prevarnog uguravanja zemlje u NATO, na njihove tvrdnje da se radi o problematici koja je „deveta rupa na svirali prioriteta“, dok danas ta ista udruženja upozoravaju na moguću ekološku katastrofu na Sinjajevini i drugdje. No, hipokrizija i kukavičluk datih organizacija i pojedinaca biće tema zasebnog teksta.
Kako jača intenzitet režimskog ataka na prirodu, tako raste i arogancija režimskih glavešina u odgovorima na kritike. Recimo, Vlada ekspresno i sa neodrživim obrazloženjima odbija peticije za zaštitu životne sredine, prenebregavajući činjenicu da u razvijenim društvima samo narod, putem referendumskog izjašnjavanja, ima suvereno pravo da odlučuje o tako važnim pitanjima. Slično, ministri uličarskim rečnikom pozivaju novinare da „idu u šumu da uživaju u zelenilu“. Jedini mogući zaključak je i da ovaj krupni problem, kao što je zaštita životne sredine, može početi da se rješava samo uz odlazak trodecenijskog anticivilizacijskog režima, na još jedno smetlište. Smetlište istorije.
”Obrazloženja državnih funkcionera da vojno strelište na Sinjajevini, neće uticati na životnu sredinu i biodiverzitet, nije u saglasju sa zdravim razumom
)){kind=small}
