-Piše: Jovo Pejović

Dolaskom određenih režima, uz svesrdnu pomoć Zapada, na političku scenu država bivše SFRJ, počela je revizija istorije. Sledbenici poraženih snaga nastavili su tamo gdje su stali njihovi prethodnici. Vjetar koji im duva u leđa dolazi sa Zapada, koji nikada neće oprostiti poraz koji su Rusi nanijeli zapadnoj alijansi. Svjedoci smo pokušaja da se Njemačka moralno podigne i uvrsti u pobjednike, a one države i narodi koji su dali najveći doprinos pobjedi nad fašizmom, izoluju. Ko to ne vidi, taj ne vidi dalje od plota. Nažalost, ovom pranju istorije podlegli su i oni koji to po cijenu bilo čega nijesu smjeli raditi. Istorijski revizionizam je opasan, jer se brišu apsolutna istina i činjenice. Zato je odnos režima prema istorijskom biću Crne Gore, a naročito prema srpstvu i Kosovu i Metohiji, najprizemniji udarac u temelje istinske, njegoševske Crne Gore. Ljubomir Nenadović u „Pismima iz Italije“ svjedoči o tome kako je Njegoša u Firenci posjetio jedan Srbin iz Vojvodine i počeo da se žali kako je tužan, jer osam godina nije bio svojoj kući. Njegoš mu je na to odgovorio: „Nemamo je niđe, izgorela je na Kosovu.“ Odgovor vladike znači da kuću više nemamo, jer je od nje ostalo zgarište, ali da je nećemo nigdje ni imati dok je ponovo na Kosovu ne izgradimo. Za one koji razumiju ovu poruku, sve je jasno. Ona nije izgovorena za jednokratnu upotrebu. Ona je zavjet svima koji baštine tekovine njegoševske Crne Gore da na ovom zavjetu treba istrajavati dokle god nas ima. Naravno, za režim, ali ne samo za režim, nego i za sve protivnike lika i djela dinastije Petrovića, ona je nepremostiva prepreka da preko noći izbrišu iz istorije Crne Gore njene srpske korijene i privrženost srpstvu, ma koliko to uporno pokušavali. Zato je jako važno izboriti se za ustavne promjene koje bi definisale status srpskog naroda u Crnoj Gori. Kada ovakve inicijative izazivaju revolt vlasti i vjekovnih neprijatelja Crne Gore i dinastije Petrović, onda je jasno da je pogođeno u centar i da od toga nikada ne treba odustati. Naprotiv, njima se iznova treba vraćati jer svima u Crnoj Gori je mnogo toga dato, a samo Srbima oduzeto. Uostalom, rezultat referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore nije bio izraz većinske volje onih građana koji su svoju sudbinu i sudbinu svojih porodica vezivali za Crnu Goru, već nabacivanjem glasova onih koji su tada i više nikada došli da glasaju, pritom osporavajući to pravo onima za koje se znalo da podržavaju ideju o zajedničkoj državi, prvenstveno našim državljanima koji žive u Srbiji. Kada kao narod shvatimo da u Stradiji ne mogu o svemu odlučivati oni iz režima ili bliski režimu i da se moramo suprotstaviti sadašnjoj praksi da svaki, pa i onaj najslabiji moćnik, svakome od nas može oteti kuću, radno mjesto ili donijeti presudu, zato što mu se može, režim će pasti za dan. Ovoliku bahatost i siledžijstvo režima nije zapamtila nijedna generacija prije nas. Da li je nekada u Crnoj Gori bilo koji državni činovnik ili funkcioner mogao javno poručiti narodu da njemu pripada pravo na stanove, kredite i raznorazne nekretnine, i da će šta god ko pričao, i dalje međusobno dijeliti zajednička dobra i raspolagati zajedničkim novcem. Ne bi ova zemlja ni opstala ni postojala, da nije u narodu bilo etike, čojstva i morala. Pitanje je da li je narod u Crnoj Gori svjestan šta se stvarno dešava, ili možda zna, ali više u narodu nema etike, čojstva i morala? Sve institucije sistema su, nažalost, obeščašćene. Za sve nosioce najodgovornijih državnih funkcija vezuju se brojne afere, tužilaštvo i sudovi su u funkciji šefa režima. Zato se procesuiraju oni koji iznose dokaze o umiješanosti vrha režima u korupciju i kriminal, čime se šalje poruka svima koji pokušavaju da udare na glavu hobotnice kako će proći. Zbog razjedinjenosti opozicije, nijedan njen predlog ne može proći u parlamentu. Zato parlament sve više liči na protočni bojler za sprovođenje politike vladajuće oligarhije. Umjesto da Crna Gora bude naša kuća, kakva je bila kroz vjekove, ona je danas privatna država jednog broja porodica iz vrha režima, a svi mi ostali nažalost podstanari i najamna radna snaga u kući koju su nam preci ostavili.

---