-Piše: Dragan Mraović

Reče Miško Ideolog da je on agnostik koji se krstio u doba kada svi već idemo nizbrdo stazom starosti. Ali, teško je dokazati da se Miško uopšte krstio, jer on kao agnostik ne vjeruje ni da se Bog može dokazati, pa je još manje moguće dokazati da se on krstio. Naime, agnosticizam je stav da se postojanje božanstava ne može utvrditi, niti dokazati, a koristi se i za one koji nisu ubijeđeni ili ne pridaju značaja saznanju o postojanju božanstava ili drugih duhovnih pojava. Riječ agnostik vodi porijeklo od grčkog Îą (bez) i γνώσις (znanje). Dakle Miško Ideolog priznaje da je bez znanja, što bi narod rekao – neznaven je. Krstio se, a nema znanje o Bogu i metafizičkim pojavama u vjeri. On kao agnostik smatra da je nemoguće doći do potpunog i sigurnog duhovnog saznanja, jer da bi se dotle došlo treba biti produhovljeno biće, a ne milogorski agnostik. Ima i umnijih agnostika od Miška koji dopuštaju da je to i moguće, ali da oni lično nemaju takvo saznanje. Između te dvije grupe agnostika je evolucioni skok u razvoju kakav je i od amebe do paramecijuma. Ali, agnosticizam u oba slučaja uključuje skepticizam prema religioznim vjerovanjima. Skepticizam je sumnja. Miško sumnja u postojanje Boga, ali se krsti, što nije agnocistizam, već bogohuljenje. Međutim, Miško ne sumnja u postojanje Gospodara, jer u suprotnom ne bi mogao da lagodno živi od sijanja sjemena razdora u sopstvenom narodu.

Moglo bi se pomisliti i da je Miško stvarno agnostik, ali omniagnostik, koji u sve sumnja. Jer on sumnja da je nekada bio Srbin i da je po popisu iz 1908. u Crnoj Gori živjelo 94,38 odsto Srba, 5,62 odsto Albanaca i 0 (i slovima: „nula“ Crnogoraca, Hrvata, muslimana i drugih). O „vjekovnoj milogori“ ni riječi u to doba, čak ni u ono komunjarsko, ne komunističko, jer komunizma nikada nije ni bilo u Crnoj Gori i Srbiji, već smo bili u socijalizmu na putu ka komunizmu - baš kao što smo danas u neoliberalnom anarhizmu na putu ka evrounijatskom ambisu u koji, ako bude sreće, nikada nećemo ni stići, kao što ni u komunizam nismo stigli. Tada su se, po Zakonu o školama crnogorske knjaževine (član 26), u osnovnoj školi učili predmeti - 1. nauka hrišćanska, 2. srpska istorija, 3. srpski jezik... Vladika Danilo zapisao je u rukopisnom jevanđelju koje je poklonio Pećkoj patrijaršiji: „Danilo, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji...“, a čak je i Milovan Đilas, politbirovski tvorac crnogorske nacije, javno kazao, pred popis stanovništva 1991, da će se izjasniti kao Srbin iz Crne Gore. Kralj Nikola je 1913, na zahtjev Austrougarske da joj ustupi Lovćen, rekao u „Glasu Crnogorca“: „Brdo Lovćen je Olimp srpski...“ U Crnoj Gori su tada živjeli sve sami i čisti Srbi – vitezovi srpstva, koji govore srpskim jezikom, a bilo ih je oko 300.000. Većina su bili pravoslavne, a nešto malo rimokatoličke i muhamedanske vjere, ali su svi bili srpskog porijekla.

A onda su došli milogorski agnostici na čelu s omniagnostikom Miškom Ideologom. Skinuli su četiri srpska ocila sa kapa i obukli „carevo novo odijelo“. Stoji im kao pužu golaću kućica.

Agnostik Miško bi ipak da stvori nekakvu milogorsku crkvenu sektu, pa nije agnostik kada je riječ o Mirašu, koga ni UDBA nije htjela. Iako sumnja u Boga, on ne sumnja u nekakvog ekshomuniciranog popa koji dijeli šamare staricama na ulici, jer ti šamari nisu predmet agnosticizma, pošto su lako dokazivi video-snimkom. Zato Miško nije agnostik Miraševe sekte. Nije ni njen vjernik. On je jedan od tvoraca te lakrdije.

Ali, ni narod nije agnostik. On uopšte ne sumnja da ima među nama i takvih kao Miško Ideolog.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---