Piše: Milutin Mićović

Rekoh li ti, ne rekoh? Rekoh, kako ne rekoh! Čuo si i nijesi čuo? Vidio si, i nijesi vidio? Nijesi ti sam takav. Puna je takvih Crna Gora. Zato je ovako crna. Doslutila je svoje ime. Više nije ni Gora, ali jeste crna. Kako Gora, kad su je pojahali Turci sa Zapada? Gora je bila dok su u njoj i za njom goreli Crnogorci. I nijesu nikom dali na svoja brda nego orlovima. Sad i vrane po njima gaču i jazavci kopaju pećine, a lisice vataju osmice. Pa više nije Crna Gora nego crna rupa.
-Neka, zloslutniče. Ne prizivaj zlo više nego je. Imamo ga dosta, ne može se više trpjeti, ni disati. Iako se čo‘ek ne postaje bez velikoga zla. Bar to znaju Crnogorci. Ta je formula upisana u njih. Nije to samo ostalo u „Gorskom vijencu”. Prvo je bilo, pa se zapisalo. Bivanje se zapisuje u kosti. To je najsigurniji zapis.
Ništa od zapisa koji ne rade u životu. Koji ne dodaju života životu. Koji ne otkrivaju život životu. Zašta su pisani? Da bi činovnici nad njima sjedjeli u kancelarijama, mrtvi zadovoljni. Oni ne vide kako narasta mrtvo more nečitača. A stalno prevrću neke spise. I nikad se tu niko ne sretne sa svojim rođenim slovom. Dalji je put do svog rođenog slova, nego do Antartika.
Nema čitanja gdje nema živog čovjeka. Koji čita knjigu mirobitnu. Koji postaje čitanjem. Čitanjem čita čovjekov udes, i ulazi u svoje svijetlo preobraženije. Ne čita, nego živi. Dok čovjek živi, samo se sve čita. I učitava prva mudrost u čovjeka. Kao zaliha za teška pitanja kad dođu.
Rekoh li ti, ne rekoh? A reklo ti se samo, ako imaš uši da čuješ.
U Crnoj Gori je rečeno dosta. I čulo se u cijelom srpstvu i svijetu, šta se reklo u Crnoj Gori. A danas je pala tama na Crnu Goru i Crnogorce. Neće više Crna Gora da bude Crna Gora, ni Crnogorci Crnogorci. Ta je vijest obišla svijet i mnoge obradovala. Pa neka se nadnosi još viša tama, i užas nad cijelim svijetom.
I u ovoj poslednjoj Crnoj Gori, dosta je rečeno - ali kao da nije rečeno. Ova je Crna Gora ogluvila i za nas i za prvu Crnu Goru.
Crna Gora je i danas podijeljena na one koji misle i one koji ne misle, ali rade kao robovi. Jedni misle, i obnavljaju je iz korijena, drugi ne misle, ali rade i razaraju je do temelja. Oni misle da je grade, i ne može im u glavu ući da je razaraju. To je sudbina savremene Crne Gore. Ovako su im rekli Amerikanci: Vidjeli smo da ste opterećeni sopstvenom istorijom u kojoj ste se međusobno grebali, ćerali, ubijali, u jame bacali. U vašoj „slavnoj“ istoriji, vi ste u stvari sami sebe najviše mrzjeli i ubijali. I to ne smijete sebi da priznate. Među sobom ste jastrebovi, lisice, jazavci, vrane, vukovi, ćukovi, riječju - balkanski bravani. Najbolje između sebe ćerate iz svoje kuće. I vi takvi nemate prava ni na kakvu svoju riječ, ni na svoju državu. Mi ćemo vam dati sve što vam treba. A vidjeli smo da vam je milija šaka vlasti, nego svo bratstvo, i sva vaša istorija. Daćemo vam i državu, i istoriju, i kulturu koliko robovima treba. Morali smo vas izbaviti od vas samih. I dati vam program, da vas s glave podijelimo. Vama vaša glava ništa ne treba, nego za vaše zlo. Ne samo vaša glava, nego ni jezik, ni istorija. Stoga ste se vazda spoticali. Dali smo vam program kako da raščistite sa sobom. Mi smo tu da vas kroz život vodimo. Našli smo među vama takve kojima je milija vlast, nego život, što nam nije bilo teško. Već im ništa ne znače ni istorija, ni etika, ni otac, ni majka. Sve im je velika bajka Amerika.
(Autor je književnik)

Jedni misle i obnavljaju je iz korijena, drugi ne misle, ali rade i razaraju je do temelja. Oni misle da je grade, i ne može im u glavu ući da je razaraju. To je sudbina savremene Crne Gore