-Piše: Ratimir Vujačić

Tu nedavno gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković, inače doktor društvenih nauka, bratanić Miškov i momišićki profesor, bez da mu pade teško, elem mrtav `ladan, izjavi u Krivoj istini, da država neće zapošljavati neprijatelje države. Ovo jeste humano prema prestupnicima, ali nije dobro ni zdravo po državu i narod. Nema iole ozbiljnijeg ustavnog poretka, a o tome se valjda radi, koji drži do svoga zdravlja i opstanka, da se komotno i prijateljski odnosi prema neprijateljima svojim. Čemu služe sudovi, policija i vojska, ako je dovoljno ne zapošljavati antidržavne elemente i pustiti ih da crknu od gladi. Ili da otperjaju za Novi Zeland. Naravno trik je u „korisnoj nejasnoći“ pojma neprijatelj. Titoisti su ga decenijama obilato koristili, neumorno mahali njime, sladili se borbom protiv neprijatelja naroda. Voljeli da napomenu da imamo neprijatelje svih boja. Imali su detaljna znanja o njima. Naposljetku se ispostavilo da taj silan neprijatelj nije ni postojao, tamo gdje su oni pokazivali, nego prevashodno u njihovim glavama i njima samima. Narod i ustavni poredak – dakle država – nije imao većeg neprijatelja od samih državotvornih trudbenika. Sve gadosti koje su pripisivali izmišljenom neprijatelju, stanovale su upravo u njima, da bi u odsudnom trenutku, kad se država koju su gradili beznadežno raspadala, pokazali svu raskoš sopstvenog zla. Sada su Titini borci uravnilovke i jednakih stomaka, u najvećem broju slučajeva imućni ljudi i posjednici nekretnina. Elem, vlasnici kapitala. Postali su sami sebi najljući neprijatelji.

NEPRIJATELj DRŽAVE NE MIRUJE

Dr Vuković zanago poznaje i gotivi građanske vrijednosti. Čak su, on i njegova stranka, u njih zakleti, jednako kao njegov striko radničkoj klasi, Titi i socijalizmu. Doktor i profesor, svakako zna da svako ko nije osuđivan ili nije pod istragom, i odgovarajuće je školske spreme, ima jednako pravo da se zaposli u državnu službu. Naravno, ako je partija zajahala državu, onda se stvari mijenjaju. Ali da li je partijska država uopšte država. Pada li doktoru i profesoru na pamet da partijska država i nije država. Da je to drveno željezo – contradictio in adjecto. Da se o državi može govoriti samo onamo gdje su svi građani ravnopravni. I ne samo to: nego je država glavni i presudni garant te ravnopravnosti. A ipak nam se doktor, profesor i bratanić bez zazora hvali kako im nije nužno da zapošljavaju nikog osim svojih glasača.

Pa može i tako. Kad dođe naposljetku do urušavanja partijski skrojenog poretka, ekonomskog prije svega, jer ekonomija je oblast koja, na duži rok, ne trpi laž i nasilje, pokazaće se opet da taj neprijatelj ne postoji nigdje van njih, nego upravo u njima samima. Ne treba sumnjati u njihovo lukavstvo, da će ponovo uspjeti da neprijatelja ne`đe izmjeste i presele. I neće ga pritom biti ni u jednom od njihovih stanova.



NAJSKUPLjI GLASAČI

Titina diktatura pokazuje prednost u odnosu na DPS „demokratiju“: glasači su bili jeftiniji. Ali ne previše, jer često zaboravljamo da ni Titina ekonomija nije stajala najbolje. U stvari, stajala je taman tako da je propala, a bila je po svemu sudeći naprednija od ove njegovih učenika. Sličnosti takođe ne treba potcjenjivati: i Titini službenici takođe nijesu vidjeli nikakav problem, pogotovo načelne prirode. Svi su čekali da se stanje samo riješi – i dočekali: hiperinflacija, pomoć međunarodne zajednice u vidu sankcija, bombardovanja, rastura državne i narodne imovine. Građanski rat obaška. U titoizmu su radnici imali pravo da zabušavaju. Time se kupovala njina podrška. Sada kod tajkuna rade sedmodnevnu radnu nedjelju za mizernu platu. Da li možda i sadašnje državne trudbenike, a vjerne glasače, čeka slična sudbina? Ne misle valjda da je ovo njihov šou, da su miljenici sudbine, dok se žale na niske plate, koje moraju da dopunjavaju na razne načine. Ili je naš narod neoprostivo glup kad kaže: ko sa đavolom tikve sadi...

---