Ima onaj vic u kome se njih dvoje nadgornjavaju, pa on nju pita da li bi s njim spavala za deset eura, a ona ga s indignacijom odbije; kad je pomenuo sto eura, ona opet. Već na pomen petsto eura, ona zaćuti, razmišlja, on predlaže konkretizaciju, a ona će „Za šta vi mene smatrate?“ On: „To šta ste smo utvrdili, sad samo pregovaramo o cijeni!“

Galimatijas oko Kosova i Metohije upravo ulazi u fazu tih završnih pregovora iz pomenutog vica s tim što ponude akterima našeg političkog kurvarluka idu obrnutim redom. Mi smo u toj nesrećnoj i pogrešnoj trgovini uspjeli da maksimalno oborimo sopstvenu cijenu i sad pred svršenim činom već goli, poniženi i bačeni na krevet, pokušavamo nešto da izvučemo. Ne biva.

O tome je trebalo misliti još onda kad su ovdašnji politički ignoranti, maksimalisti bez pokrića i „vizionari“ s pogledom koji seže do vrha sopstvenog nosa, jedno od najbitnijih nacionalnih i državnih pitanja pretvorili u robu za tezgu pančevačkog buvljaka i krenuli u šibicarsku trgovinu gdje joj nije mjesto.

I nije to ni ovih sedam Vučićevih godina – oni su samo logična završnica kontinuiteta teških promašaja – ni decenija i kusur demokratskih eksperimenata kad smo na takozvane pregovaračke stolove rasprostrli stolnjak sa mapom svoje južne pokrajine. Rodno mjesto – da ne idemo u dalju prošlost pogrešnih pristupa kosovskom pitanju od strane komunističkih vlasti – locirano je u vrijeme jednog od njihovih najgorih đaka, partijskog apartčika i političkog avanturiste koji je Kosovo (zlo)upotrebio za cementiranje svoje vlasti i ličnog kulta. Slobodan Milošević je sa tijela umirućeg Kosova crpio krv za oživljavanje i trajanje sopstvenog mita, uz obilatu pomoć neodgovorne svjetine ophrvane neutemeljenom megalomanijom i snatrenjima koja je okolo tumarala sa mitinga na miting sa njegovim fotografijama u rukama i na šoferšajbnama, onda i na tenkovima koji su se, na kraju zajedno sa ratom vratili u naše dvorište uz vazdušnu pratnju NATO pakta, naše mrtve ljude i razrušenu zemlju.

Dio te svjetine sada, što voljno što nevoljno, opet koledari Srbijom sa slikama i transparentima novog vođe koji, za razliku od njegovog prethodnika, samo ima još više vlasti ali mnogo manje mogućnosti i izbora. I kome takođe opstanak na vlasti, njegov jedini autentični politički program i cilj, opet zavisi od tog istog Kosova, s tim što je ono, u međuvremenu, toliko izbagatelisano da mu može biti samo omča na vratu, dok je Miloševiću bio solidan rezervoar prašine koju je narodu, pa i svijetu, bacao u oči.

Tako je Vučić od galame „nikad nećemo priznati“ došao do nedovršene rečenice koju je, svjesno ili nesvjesno, izgovorio na konferenciji za štampu sa američkim kongresmenima: „Srbija ne može da prizna nezavisnost Kosova ukoliko ne dođe do…“. Ukoliko ne dođe do čega? Do čuvenog kompromisnog rješenja, eufemizma i alibija za nacionalni poraz i finale najsramnije i najpogrešnije trgovine koju su ovaj narod i ova država imali u novijoj istoriji. Sve je učinjeno da se i poslednjem Srbinu smuči kosovska priča, mnogima od nas – o svom ličnom jadu zabavljenim- ono više i ne znači ništa, sve je podešeno i majstorski odrađeno tako da se stvar predstavi kao odsijecanje gangrenoznog tkiva radi spasavanja ostatka tijela. Međutim, jedno je istorijski sporazum i pomirenje sa Albancima, neophodan i jednima i drugima, na kraju i licemjernoj Evropi, a drugo davanje miraza odbjegloj mladoj.

Kipar gotovo nikad nije vodio pregovore o svojoj teritoriji okupiranom od strane Grčke. Bio je neki neuspjeli pokušaj pod pokroviteljstvom bivšeg predsjednika UN pokojnog Kofija Anana o reujedinjenju te dvije jedinice, ali je ostao na pokušaju. Kiparski državnici tim povodom nisu ulazili u trgovinu i cjenjkanje. Ali takozvanu Republiku Kipar je priznala samo Turska, a Kosovo većina evropskih zemalja i Amerika, reći će neki. Pa, šta? Mogu da ga priznaju i okolne galaksije, Kosovo može biti država samo ukoliko ga prizna Srbija. I to formalno, suštinski ni tada, jer ono prava država ni po čemu nije, niti može biti. Država Albanaca je međunarodno priznata Albanija. Uvijek siledžija može da ti otme kuću, ali ako mu je nisi prepisao, imaš neku šansu da je jednom vratiš. Ako je prodaš, nikad više.

iskra.co

---

”Mogu da ga priznaju i okolne galaksije, Kosovo može biti država samo ukoliko ga prizna Srbija. I to formalno, suštinski ni tada, jer ono prava država ni po čemu nije, niti može biti