-Piše: Jovo Pejović

Ponovo sam se, po ko zna koji put, uvjerio koliko je Bog bio izdašan kada je Crnoj Gori darovao nestvarnu ljepotu. Da li su oni kojima je palo u dio da upravljaju Crnom Gorom svjesni te ljepote? Umjesto da taj božji dar valorizuju na pravi način, oni ga svakim danom sve više i više devastiraju i ekološki i duhovno. Imati takav raj na zemlji, a ne znati ga čuvati – to se nažalost samo nama može dogoditi.

Pogled sa Lovćena na Bokokotorski zaliv ostavlja bez daha, i nigdje kao sa Lovćena Boka ne izgleda tako veličanstveno, i nigdje kao sa Lovćena pogled na Boku ne oživi neprevaziđene stihove velikog srpskog pjesnika Alekse Šantića: „Naša mila Boko, nevjesto Jadrana“, nastale 1906. godine, prilikom jednog od njegovih putovanja kroz Crnu Goru, kada se na Njegušima, na nadmorskoj visini od 950 metara, pred njegovim očima ukazao jedan od najljepših prizora koji je priroda podarila svijetu u kojem živimo. Sličan prizor ukazao se i meni proteklog mjeseca na Lovćenu, ali i na Žabljaku, gdje sam sa Momčilova grada bio u prilici da uživam u prirodnim ljepotama Durmitora. A šta tek reći za ljepote Komova, Biogradske gore, Skadarskog jezera, Alipašinih izvora, Pive i mnogih drugih prirodnih dragulja?

Koliko se ova vlast pobrinula da svojim građanima omogući da se upoznaju s ljepotama Crne Gore, pokazaću na jednom primjeru. Stara izreka kaže: „Upoznaj domovinu da bi je više volio“. Bio sam svjedok kada su se neke porodice iz Crne Gore vraćale nezadovoljne činjenicom da se ulaz na Crno jezero naplaćuje tri eura po osobi, što je za višečlane porodice nemali izdatak. Pritom, iste su cijene i za strane i za domaće goste. Ako se u svojoj zemlji morate osjećati strancem, onda je nešto trulo u toj državi. Naravno, na Crnom jezeru sem uživanja u onom što je Bog stvorio nema drugih sadržaja koji bi opravdali iznos ulaznice, ako se izuzme ugostiteljski objekat u kojem su, što bi rekli naši ljudi, cijene „paprene“. Kada sam pitao radnika na rampi da li ima neki popust za višečlane porodice, odgovorio mi je da nema, jer je Vlada tako odlučila. Pitao sam neke građane Žabljaka šta misle o toj odluci, i dobio odgovor da su i oni saglasni da za građane Crne Gore ulaz u ovaj, kao i sve ostale nacionalne parkove u Crnoj Gori treba da bude besplatan, ili po simboličnoj cijeni, prihvatljivoj svačijem džepu.

Ideja o proglašenju Crne Gore ekološkom državom trebalo je da bude najvažniji iskorak ka očuvanju njenih prirodnih ljepota. Međutim, kako neko reče, ni veće ljepote ni većeg nemara vlasti prema toj ljepoti, teško da ćete igdje naći. U moru primjera za ovu tvrdnju, posebno se ističe onaj najnoviji o devastaciji korita rijeke Tare, ali bogami i korita svih ostalih rijeka jadranske obale, kao i neplanska gradnja širom Crne Gore. Ovdje je, izgleda, režimu najvažnije kako što više novca ugrabiti za sebe i svoje prijatelje, kroz prodaju u bescjenje važnih resursa države, i čerupanje građana visokim porezima i drugim dažbinama, poput naplaćivanja ulaznica za nacionalne parkove. Ponekad se pitam kakvim stručnim znanjem raspolažu naši turistički poslenici kada nijesu u stanju da osmisle sadržaje koji bi vrijeme provedeno na ovim prostorima nestvarne ljepote učinili još interesantnijim? Ovako se stiče utisak da i strani i domaći gost sam za sebe mora osmisliti organizaciju boravka na ovim destinacijama. Nema kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih sadržaja koji bi dodatno boravak učinili nezaboravnim. Čini se da je sve prepušteno stihiji, i da osim borbe za što veći prihod pojedinaca, nema ni želje ni volje da se stanje u ovoj oblasti podigne na veći nivo. A da o ljepoti Crne Gore nijesu pisali pisci i putopisci iz nama prijateljskih država, teško da bi se išta o njoj znalo. Jer, ovdje zahvaljući režimu, samo se promovišu podjele, međusobne svađe i prepucavanja, kao njihovo najveće dostignuće.

---