-Piše: Vojislav Bulatovi

Stigao je septembar čiji oreol slave je od davnina poznat. Sjaj tog oreola obasjava velike mase školaraca koji se vraćaju u školu s „godišnjeg odmora“, a jedan dio će upoznati prvi put taj neobjašnjivo važan i privlačan prostor.

Mnogo tema se „obrađuje“ u svakodnevnom govoru i u medijima povodom početka školske godine. Nešto više „materijala“ emitovano je u elektronskim medijima zbog njihove pogodnosti da zavire neposredno u život i taj svježi „nalaz“ prezentuju javnosti. Možda, ponajveći rejting dostiže cijena „besplatnog osnovnog školovanja“ (knjige i pune torbe), udžbeničke cik - cak vještine manevrisanja što je opet u vezi sa inoviranjem programa „u hodu“... Mediji su se bavili i pripremljenošću škola za početak, roditeljima i učenicima.

Izvještaji sa terena pokazuju da je stanje „redovno“; svi problemi o kojima se priča ove godine isti su kao i prethodnih, osim što su neke škole popravile preko ljeta svoje radne uslove.

Kontinuitet tema i problema u analitičkim istupima pojedinih obrazovnih analitičara i roditelja mogli bi se svesti na sledeće stavke:

-Nestabilnost programskih sadržaja i improvizacija u promjenama. Nedostaje potrebno vrijeme da se novi sadržaji provjere u praksi, kao i da se ocjeni njihova korespondencija sa realnim životnim potrebama i našim razvojnim planovima.

-Nema valjanih analiza koliko je škola organski povezana sa životom i kakva je njena uloga u ovoj tranzicijskoj eri.

-Kakvog građanina priprema naša škola i koliko joj u tome pomažu porodica i društvena zajednica? Kakav identitet se oblikuje i pod čijim uticajem?

-Politički uticaj na škole je evidentan i prelazi mjeru potrebne brige društva za ovu sferu što je naročito izraženo u kadrovskoj politici.

-Sve više jača privatni interes i uticaj u javnom obrazovanju što ometa nezavisan pedagoški rad vaspitača u skladu sa principom jednakosti vaspitanika.

-Sa političkog nivoa šalju se poruke EU i SAD da se ovdje dosledno slijede njihove vrijednosti u društvu. Stalno se ponavlja sa nivoa politike i političkih transmitera da smo odlučni da slijedimo i implementiramo zapadne vrijednosti! Kratko i nejasno, ali za političku zakletvu dovoljno. Međutim, nema jasnog stava o ključnim vrijednostima u vaspitanju kod nas. Nevladin sektor skreće konstantno pažnju javnosti na poštovanje dječijih prava i sloboda, na vršnjačko nasilje, na odnose polova, na odnose učenik – nastavnik. Reakcije stručnjaka (nastavnika, pedagoga i psihologa) su takve da zaslužuju odgovarajuću valorizaciju na stručnim skupovima kojih je malo.

-Ocjenjivanje i napredovanje: tendencija da se skrati put do ocjene kroz kontrolne zadatke izbjegavajući razgovor i podsticaj na razmišljanje (zbog nedostatka vremena). Sve manje prostora za opcione forme: dodatna, dopunska, fakultativna i sl.

-Slavopojke ili optužbe upućene porodici često zanemaruju njenu društvenu i egzistencijalnu poziciju pa nije jasno da li škola više očekuje od porodice ili porodica od škole i društva.

-Stiže digitalna era. Treba je pratiti i prihvatiti. Stariji prosvjetari nerado sa njom „flertuju“, jer smatraju da je to suviše izazovno da bi bilo osvojivo u nekoliko koraka. Mlađi nastavnici su neizbježno na tom važnom zadatku i moraju pokazati umijeće da se nose sa inovacijama koje slijede. Neki već osvajaju i međunarodne nagrade za uspjehe koje su postigli. Traži se nova digididaktika i digimetodika. Da li je ovo šansa za novi radni ambijent u školi i za nove stilove učenja i sticanja znanja? Hoće li se đaci približiti životnoj (digitalizovanoj) stvarnosti ili će zaboraviti da žive na prirodan način?!

-U vezi sa procesom digitalizacije svi ističu i potrebu jačanja fizičkih aktivnosti: sportske igre, boravak u prirodi, odmori i rekreacija i sl.

Izložio sam sažetak reakcija, kritičkih stavova stručne i laičke javnosti koje nam mediji već duže vrijeme prezentuju. Ovdje ću dodati i neke svoje opservacije. U okviru govora o vrijednostima kojima se upravlja vaspitni proces nedovoljno se ukazuje na moralne orijentire što ima veze sa moralnom konfuzijom u društvenopolitičkom životu. Moramo se zapitati kako „proizvodimo“ toliko nesavjesnih, neodgovornih, bezobzirnih? Kako tolerišemo toliko laži? Kad omladina srlja u kriminal, ubistva i razne vrste poroka, roditelji su takoreći, zatečeni tim devijacijama. To samo znači: laž na laž se gomila od malih nogu. Neki drugi autoriteti (vršnjaci, krimi-elite, kvazilideri i politički paraziti, medijski anti-junaci i sl.) vode našu djecu dok su roditelji negdje po strani. Komercijalni duh vidi samo novac! Šta može škola da uradi?

---