- Piše: Mihailo Medenica

Najprije me nisu naročito doticale budalaštine o nekakvom „malignom uticaju Rusije u Srbiji“ dok su o tome govorili marginalni tribuni bespameti i vinjaka, ali rečena idiotarija već poprima dimenzije ozbiljne pošasti koja se zapatila u nas i koja prijeti da zaživi kao činjenica.

Po onoj gebelsovskoj o „sto puta ponovljenoj laži“, i ova će vremenom postati istina, strahujem, a zaista ne bih volio da doživim dan kada će Srbija na Rusiju gledati zakrvavljenim očima zapadne pogani!

Ne zato što hirovito volim Rusiju, nije to ljetnja ljubav u kojoj planeš i sagoriš, već ona suštinska, nepatvorena i čista- nasušna ljubav zbog koje smo u slavu Gospoda stradali i vaskrsavali jedni za druge.

Nismo mi „mali Rusi“ kako neki vele, već ponosni i veliki Srbi, a što se mene tiče nemoguće je iskreno voljeti Srbiju, a prezirati Rusiju, ili je ne voljeti onoliko da ne razumeš ni riječ pjesme o besmrtnom Sibirskom puku, ili „Konj“, a opet plačeš na svaki stih osjećajući patnju, ponos i slavu smrti dva naroda jedne duše, jedne vjere i jedne sudbine.

Nije to puka opijenost političarima, prolazni su koliko god veliki bili, ljubav je to u kojoj i kada se ne razumijete ne mari jer beznačajne su riječi tamo gdje se životima i smrću razgovara!

Životima i smrću u slavu i vječnost Srbije i Rusije!

Stojim iza svakog slova jer upoznao sam rusku dušu: veliku kao Bajkal, naoko krutu i vrletnu kao Kavkaz, a zapravo pitomu ko nepregledna žitišta i raspjevanu jednako kao moskovska jutra kad zatrepere stotinu zvona.

Zvona crkava u kojima se moli za spasenje Srbije jednako, u kojima se pjeva „Tamo daleko“, u kojima barem po jedna voštanica gori da Srbin vazda zna gdje su za njega svjetla kad ga okuju mrakom…

Svukud po Srbiji, Republici Srpskoj, Republici Srpskoj Krajini, Crnoj Gori su grobovi sinova koje su majke s bagoslovom ispratile da im se ne vrate, ne žaleći jer znale su gdje i za šta idu postradati.

Grobovi su to vjekovima stari, u samu drob Srbije, uz pupčanik, srce svakoga od nas krajputaš je ruskome bratu, a duša utjeha majci da joj sin dovijeka živi.

Nebrojeno puta sam hodočastio presvetim Kosovom i Metohijom s braćom i sestrama, svaku su liturgiju preklečali na temeljima spaljenih bogomolja, svako od njih je barem šaku svete zemlje ponio sa sobom, svako je isplakao oblak suza…

I, je l' to taj „maligni uticaj Rusije u Srbiji“?!

Je li oko brata Alberta Andieva ostalo u Metohiji zaludu, ili da gleda Prizren i nikome ne da da porekne čiji je i ko će mu se, Bogu hvala, vratiti?

Čiji je ono „manastir“ kraj Košara, onaj kavkaski orah- monah s Prokletija što ispovijeda i pričešćuje slavnu vaskrslu vojsku Hristovu?

Je li „maligno“ to što se Aleksandar Zaldastanov Hirurg, vučina „Noćnih vukova“, gromada od čovjeka, raspoluti i zaplače kad govori o Srbiji, o raspetoj i zavjetnoj svetinji?

To što su „Noćni vukovi“ tone pomoći i rijeke krvi dali za Srbiju?

To što im je u Rusiji prag doma, a u Srbiji dom?!

Rekoh i ponoviću, nije ovo slovo zaslijepljenog Rusijom, već čovjeka koji više od svega voli Srbiju, a ne znam da li bih je iskreno volio da mi srce nije „Zejtilnik“ slave i stradanja jednih za druge, dovijeka?!

Ako je to „maligni uticaj Rusije“ dabogda dovijeka bolovali od njega!

O „benignom“ uticaju Zapada govore svježe humke i onkološke klinike u kojima…

U kojima se očigledno liječimo od Rusije, barem kako ova silna paščad laju svakodnevno, prodajući za šaku prokletih dolara svoju krv, svoj rod i istinu o „dobrom kojem su nam željeli“, ali je put do pakla popločan „dobrim namjerama“!

Dabogda se dovijeka nosili sa „zlom“ Rusije, negoli dan uživali u „dobroti“ đavoljeg Zapada!

Najveća pobjeda đavolova jeste u tome što je ubijedio čovjeka da ne postoji, a onaj rogati gostoprimnik raširenih ruku i razjapljenih čeljusti što drijema pod znamenjem NATO-a i Evropske unije je tek varka u koju nam valja povjerovati, dok širom ne otvorimo zlatna vrata pakla…

Od „malignog uticaja Rusije“ još niko umro nije, od „dobrote“ Zapada onolike majke nariču nad grobovima djece…