- Piše: Milisav S. Popović

Za djecu koja se nađu u žaru igre „običan svijet“ se gotovo sasvim ukida... Nastupa momenat najugodnije sinteze duha i tijela. Vrijeme i prostor su sadržajniji, bolje iskorišćeni – pojavljuje se spontan i neobjašnjivo stabilan red. Ritam i harmonija se nadovezuju sa rosom znoja i ubrzanim otkucajem srca. Događaji se daju usporiti, preskočiti ili ponoviti. Od svega najbitnije – zabavno je.

Emocije se pročišćavaju i svode, a individualnost lijepo srasta sa individualnošću drugih. U razigranosti instinktivno znaš kome da vjeruješ, koga da štitiš, od čega da se čuvaš, čemu da se predaš. Taj aspekt intenzivnosti alhemija naziva Laetitia maxima.

Izraz je nezgrapno prevođen – formulacija ima sijaset, najbliža je ona koja kaže da je Laetitia maxima ništa drugo do „najveće zadovoljstvo“. Alhemičari su nastojali da dođu do seruma koji bi ovo stanje svijesti moglo da vrati odraslim osobama. Koliko je misija bila značajna, svjedoče tri velike škole koje su, umjesto potrage za kamenom mudrosti, odlučile da se pozabave izlivanjem napitka što iznova rađa potrebu za izmišljenim plesovima. Izgleda da ljudska nezgrapnost, ugruvanost, neispunjenost i odustajanja potiču sa jedne grane razloga – iz majušne duševne rupe koju vučemo od ranih dana. Tamo gdje je nekada stanovala ezoterična klica šarenog dobovanja.

Dječje igre mališanima pomažu u rješavanju mnogobrojnih emotivnih zavrzlama... tada se lakše stiču prijatelji, ljepše se iskazuju naklonost i simpatije, brže i dublje se stvaraju raznorodne konkretne veze s okolinom – a sve to ide nekako impulsno, uz pomoć divne Laetitia maxima.

Da nam je danas prisutna u ćelijama, svakodnevno bismo trčali po livadama šireći krug prijatelja jureći za zunzarima, lakše bismo se odlučivali na rizične intimne zaveslaje i uopšteno govoreći – disali bismo zadihani, ali punije. Ne bi bilo teških sati osame. Zažmurili smo otkad smo prestali da igramo skrivalice.

Naravno, i psihologija je pokušavala da razveže čvorove ovog termina... Pomogle su joj sociologija, te primijenjene tehnike profilisanja. Znate do kakvih se zaključaka došlo? Pomamljujućih, razočaravajućih. Bilo je djece koja nisu posjedovala pravilan damar Laetitia maxima... Kroz igru su iskazivala agresiju, izopačenost, podlost. Ne sporadično, što bi se i dalo razumjeti – već uvijek. Njima igra nije donosila momenat zabave – već isključivo grubu trampu pokušaja i uspjeha, kao i strah da neko drugi ne izađe kao pobjednik. Takva djeca se po stasavanju u ljude domognu samog vrha društvenih ljestvica i nikada ne razviju ono što je fundamentalna svrha igranja – osjećaj časti iz poraza. A bez toga nema ni saosjećajnosti i osvrta na potrebe sunarodnika. Umjesto Laetitia maxima njih vodi Laetitia incommodum – (zadovoljstvo zla).

Nažalost, dugo vremena se zanemarivalo ponašanje onih što su u igri zabadali noževe i formirali grupe manje uklopljenih kako bi njima manipulisali u svrhu destrukcije. Prosto, jer nismo vjerovali i smatrali da iz dječjih grla može da reži Laetitia incommodum. Ali može. I ne vjerujte u onu glupost da se djeca rađaju nevina. Ne sva! I nikako ne među nama ovakvima.

Ljudska rasa posjeduje mnogo definišućih naziva: Homo animalis (bića sa dušom), Homo discens (učeća bića), Homo inermis (bespomoćna stvorenja), Homo poetica (poetična bića)... ali su dva ostala kao sržna: Homo sapiens (misleći čovjek) i Homo ludens (biće igre). I svako od ovih je lirski opravdano... ali su svi do jednoga derivati igre i razmišljanja.

Pokažite mi dvorište u kome se djeca igraju, a ja ću vama pokazati koja će od njih sjutra postati meštri od otrova. Laetitia incommodum će od njih da napravi Homo mendax i Homo necans (lažove i zlotvore). Alhemija kaže da mi tu ne možemo ništa – jer je takva igra.

Opet, nije sve zabadava... postoji ultimativni trijumfant. Amans At.

Onaj što zna uspavanku za vatru, ptice i podivljali okean... Korača pružajući po zemlji stope nenaoružanog ratnika. Čak i ako je krug prepun đavola... njemu su vjetar i svjetlost zaštita.

Pitaću te još jednom - jesi li Ti taj? Jesi li Amans At? ili Homo amans (čovjek od čiste ljubavi satkan). Jer upamti... sve dok znaš da voliš... igri anđela ne nazire se kraj. U pokeru života, moj adut ionako nikad nije bio u kartama.

(Autor je književnik)

---