-Piše: dr Blažo Zlopaša

Proći će dugo vremena da se istovremeno ponove dva događaja koja su gledaoci pratili na televizijskim ekranima... Prvi je, naravno, Novakova pobjeda na Vimbldonu, nikad prije viđena dužina trajanja meča i histerični aplauzi engleske publike svakoj grešci srpskog tenisera, što potvrđuje istorijsku istinu- nikad prijatelja u Engleza! Novak je dostojanstvom izvojevao dvije pobjede- nad Federerom i nad engleskom publikom! Drugi događaj koji je šokirao crnogorsko gledalište je gostovanje istoričara dr Predraga Markovića u emisiji „Živa istina“, gdje je voditelj triput duže govorio od gosta. Od 80 minuta, koliko emisija traje, voditelj je govorio 60 minuta! Čak je gosta i opomenuo: „Gledajte me pravo u oči, dok ja govorim!“ Uprkos tome što se gost tokom čitave emisije pristojno ponašao, ipak je na kraju emisije ispao „nepristojan“; morao je da zahvali voditelju što mu je dozvolio da govori i tih 20 minuta! Bilo kako bilo, oba događaja zaslužuju da uđu u Ginisovu knjigu rekorda.

Ostavimo se šale, gostovanje istoričara, naučnika dr Markovića podsjetilo me je na tragične dane pred razbijanje Jugoslavije i pred početak građanskog rata u Hrvatskoj i Bosni. Novinara ratnih huškača bilo je na svim stranama. Ali, hrvatski novinari bili su bez premca kao ratni huškači. Rodonačelnik ratnohušačkog novinarstva i govora mržnje bio je neki Marinko Božić, osnivač „Slobodnog tjednika“, neoustaškog tabloida, koji je brzo dostigao nezapamćeni tiraž u Hrvatskoj. Tekstovi su pisani isključivo s ciljem podizanja tenzija, lansiranjm laži, a laž je u podignutoj tenziji jača od istine. Na udaru laži bili su ugledni Srbi. Neću zaboraviti izjavu novinarke Dunje Ujević: „Spremna sam lagati za Hrvatsku!“ „Slobodni tjednik“ objavio je tada dvije stranice laži o tada najuglednijem privredniku ne samo Dubrovnika i Hrvatske. Ni to im nije bilo dovoljna poruka šta čeka Srbe! Jednog jutra, kada je krenuo na posao, sačekala su ga dva nepoznata lica, pokazujući legitimacije inspektora, zamolivši ga da pođe na „informativni razgovor“. Sjeli su ga u kola i odvezli dvadesetak kilometara od Dubrovnika. U šumi brda Osojnjaka skinuli su ga, uzeli mu garderobu i pustili ga golog. Vrhunac poniženja! Prvi je pobjegao iz Dubrovnika.

Podizanjem tenzija ne dominiraju mudrosti već ludosti. Postavlja se pitanje čemu vodi podizanje tenzija između Crne Gore i Srbije? Ovog puta izabrano je crkveno pitanje, a da apsurd bude veći, pokreću ga ateisti, produbljujući podjele među Crnogorcima koje nikad u istoriji nijesu bile dublje. Nekada su generacije stasavale saznanjem da sve počinje od 1941. godine! Današnji vlastodršci to su pomjerili na 1918. godinu. Međutim, upetljali su se da rješavaju pitanje nečega što traje preko osam vjekova. U pamćenju mi je ostala izjava Mila Đukanovića: „Crnogorska mitropolija nije vjerska nego politička organizacija!“ Mitropolit Amfilohije mu je odgovorio: „Neka mi predsjednik Đukanović objasni koja to politička organizacija traje preko dvije hiljade godina!?”

Nepobitna istina je da ne postoji država u kojoj su crkve za vrijeme komunističke vladavine pretvarane u štale i devastirane i pokradene ikone, kao što je to učinjeno u Crnoj Gori. Politička organizacija, čiji su naslednici današnji čelnici, sveštenike je žive bacala u jame. Iz tragične prošlosti mora se izvući pouka- da je crkveno pitanje u Crnoj Gori kompleksno, i da se odnosi Crne Gore i Srbije moraju zasnivati na drugim vrijednostima. Dopustimo crkvama da to rješavaju u skladu s kanonskim pravilima. Opšta je medijska konstatacija da odnosi dvije države nikada u istoriji nijesu bili gori. Kao ljekar, mogao bih dati sledeću dijagnozu tih odnosa, koje medijska galama diže do nivoa mogućih sukoba- bolesno stanje dvije države i dva naroda. Međutim, to nije tačno. Da bi se došlo do tačne dijagnoze odnosa dvije države, ti odnosi se moraju posmatrati sa dva nivoa. Prvi nivo je odnos političkih elita, a drugi nivo su odnosi dva naroda. Političke elite su prolazne, a države koje nijesu njihove prćije, i narod su stalni. Anamnestički gledano, za prvi nivo može se kazati da je bolesno stanje. Uzroka može biti poprilično; od neraščišćenih istorijskih odnosa do vlastoljublja i pohlepe. Drugi nivo, odnosi dva naroda- u punoj su snazi i potpuno zdravi. Ako zdravi narod svedemo na nivo zdravog čovjeka, on može da oboli, a oboljenje može da mu uzrokuje prvi nivo, vlast, preko svojih infekata.

Koliko je, narodski rečeno, crkveno pitanje ošamutilo čelnike vlasti dokaz je izjava premijera Markovića kojoj sam se slatko nasmijao: „Ne mogu da vjerujem da Ostrog nije crnogorski!“Trebalo bi dosta prostora da se objasni čiji je!? Tu nema manipulacija. Može li se zamisliti da se italijnaski premijer čudi i kaže: „Ne mogu da vjerujem da Vatikan nije italijanski!?”

Novakov podvig na Vimbldonu ne prestaje da se reprizira na mnogim televizijama svijeta! Crnogorski vlastodržci trebalo bi da repriziraju povijesnu emisiju „Živa istina“, da se vidi koliko je pogažen novinarski kodeks. Pročitao sam da je gost emisije, istoričar i naučnik dr Predrag Marković, u jednom intervjuu izrekao i „biser“: „Odnosi Srbije i Crne Gore su takvi da Crnogorci nikad više neće direktorovati u Srbiji!“ Zaključak bi bio- ako nacija i nacionalizam budu odrednica svih vrijednosti, stanje se može definisati jednom riječju: NAOPAKO!

---