Piše: Dragan Mraović

„Rod prastari svi smo/ a Goti mi nismo/ Srpstva smo drevnoga čest/Ko drukčije kaže/ kleveće i laže/ našu će osjetiti pest.“ Nećemo reći iz koje su pjesme ovi stihovi i koja riječ je u njima zamijenjena, ali jesu iz doba kada smo mogli biti više Srbi nego danas, uprkos ondašnjem režimu. Nikada nije bilo teže biti Srbin, no danas. Ni pod Turcima, ni pod Austrougarima.. Nikada nije bilo više izdajica i lopova na vlasti u Srbiji i Crnoj Gori no danas. Nikada komunisti nisu bili lopovi kao ove „demokrate“! U crveno vrijeme pjevalo se u slavu Broza, zaslužnog za mnoge današnje srpske nesreće, ali čak i tada s tekstom kakav danas ne smije da se pjeva. Može li čuveni srpski pjevač Ivica od Miljacke zapjevati pred Merkelevom „rod prastari svi smo, a Goti mi nismo“? Gospodar je proklet još u pjesmi: „Slobode dar dade nam Bog/Silni Perun gromoviti/Niko nikad ne smije nam/To blago ugrabiti/Mi stojimo postojano/Kao klisurine/Proklet bio izdajica/Naše domovine!“ Sjetiće se možda o kojoj pjesmi je riječ, ako se prisjeti koja mu je nacija upisana u krštenicu, kao i doba kada je bio „tvrdo krilo“ Brozove komunističke omladine. Uprkos nesimpatijama za Broza, mora se priznati da bi kod njega Gospodar danas virio kroz rešetke Spuža. Jer, Broz je imao svoju ideologiju, državu na njoj utemeljenu i ondašnje jedinstvo većine. Broz je bio država! Organizovana i ozbiljna država. I kod njega niko nije mogao da „ruje iznutra“. Brozu bi svi ovi naši politikanti, koji sebe besramno nazivaju „političkom elitom“, mogli samo da – glancaju kamašne!

Ne bi mogao Gospodar da „ruje iznutra“ da je Milošević bio nalik Joški, već bi osjetio „našu pest“, a imajući u vidu kakva je on kukavica jasno je da kod Broza ne bi smio ni da pokuša da unosi razdor među građane Crne Gore. Osilio se nad rajom koja saginje glavu i tako bruka sjen svojih predaka. Jer, nikada nije bilo da Srbija bude Crnoj Gori ili obrnuto – inostranstvo. Otima privatno vlasništvo, imovinu Srpske pravoslavne crkve, iako je privatno vlasništvo vrijednost evratlantskog svijeta, nedodirljiva, osim ako je srpska. Može mu se, ne toliko zbog spoljne plaćene podrške, a kada te plaćaju spolja da radiš protiv svoga naroda – onda je to politička prostitucija (termin upotrijebljen kao „vrijednosni sud“ i ne smatra se uvredom u praksi Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura), već zbog nas takvih kakvi smo sa našim rajinskim mentalitetom. Jer i podrška spolja važi samo dok kontaš nešto kod kuće. Ako toga nema, ama jok dolari. Dakle, ako se izmakne tepih diktatoru, neće mu njegove gazde poturati novi. Tragaće za novim „partnerom“ (obično uvijek imaju rezervnog), umjesto da štite propali projekat. Dakle, Gospodar se mora dovesti pred čin propalog projekta u očima stranih gazda. To znači da mora postati neko ko više ne konta ni za šta. A tada će Zapad da se prisjeti Gospodareve mafijaške prošlosti i korupcijske sadašnjosti.

Stanje u milogori je davno opjevao Aca Popović u „Baladi o hohštaplerima“: „Došlo vreme da se svakim meri/da se vidi ko su hohštapleri/ da se obelodani/koji su ljudi, a ko kopilani/koji su Srbi, a ko su barabe/ko junaci, a koji su babe/“ jer „sve brez leba/s okovi na dušu/čim si Srbin/fašisti te gušu“.

Biti Srbin u Srbiji je teško danas, a u milogori je postalo nesnošljivo. Takav napad na identitet srpskog naroda nisu izveli ni nacisti prilikom okupacije Srbije. Zato je Aca pjevao „lopovi... na tapeti/da se Srbin svom dušmanu sveti!“

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---