-Piše: Krsto J. Pejović

Nije novo ako se kaže da je danas čovjek ugrožen sa svake strane. Život je krajnje neizvjestan, pa sve češće i beznačajan. Rijetko ko danas sanja, a kamoli da misli kako da „ukrade“ stvarnost i starost. Svuda nesigurnost i strah. Nekome od Zapada, a nekome od Istoka. Zbog toga se nažalost nameće zaključak da čovjek sve češće prolazi kroz ambis. Svijet je donekle utonuo u maglu, bez nade u to da sve neprirodno i nemoralno ima svoj kraj. Protiv takvog stanja struka i nauka rijetko dižu glas. Trezven čovjek bi rekao: „Nema spasa”. Ljudi sve manje oči otvaraju. Kao da među građanima nema razuma, kao da je bezumnost zavladala. Njegoš bi se zapitao da li je šenuo čitav jedan narod?! Malo ko ima dignitet, autoritet i doslednost, tj. kvalitet sopstvenog stava. Zavladao je diskontinuitet svega vrijednog što je imalo premise morala. Očito su sve vrijednosti razapete. Čovjek se sve manje bezbrižno kreće evropskim centrima. Subkultura je nadvladala kulturu. Čovjek teško da vidi svoj put. Njegova realnost je tuđi put. Ono što ponajviše zabrinjava je činjenica da se svijet odriče duhovnosti. Zaboravlja evropski čovjek da je Hristov lik okrenut prema Istoku, sa kojeg izlazi sunce. Vjerovatno zbog toga što određeni moćnici stvaraju novi svjetski poredak, koji samo zna za unipolarnost, čiji šnit kroji neoliberalna ekonomija, koja ne želi ravnotežu između Istoka i Zapada, kao ni ravnotežu interesa između profita i radnika. Stiče se utisak kao da se čuje glas Francuza Žieta koji je svojevremeno kazao da je francuska revolucija bila vulkan i čudna mješavina stranih uticaja. Od tada, umnogome se zauzeo negativan stav prema hrišćanstvu, posebno prema pravoslavlju. Stoga i ne čudi što jača nihilizam koji nezaobilazno nagriza moralnost naroda. Otuda kreatori novog svjetskog poretka ne poštuju hrišćanske vrijednosti. Umjesto njih, na scenu nastupaju novokomponovani svjetski standardi, koji su dati u formi direktiva, koje u svom nazivu kazuju sve. Klasika se više ne pominje. Kao da Evropa ništa ne duguje antičkom svijetu. Nema interesovanja ni za pravednost. Sve je dato kroz proceduru. Stoga i ne čudi što čovjek luta, tražeći sebe u sebi, opsjednut demonima i porocima. Skoro da niko više ne kaže da su glavne sposobnosti čovjekove um i razum. Pravdu niko više ne vidi kao istinu, ni kao vrlinu. Rijetko se može vidjeti djelatan čovjek, za koga se može reći da radi za opšte dobro. Nigdje se više ne traži da određenu instituciju „vodi” moralan čovjek. Za njega se konkurs ne raspisuje, niti za njega važe procedure.

Iako za ovo vrijeme nije „korisna” priča o moralu, valja barem dobronamjerno postaviti pitanje na čemu svijet, odnosno čovjek danas počiva? To pitanje bezuslovno i neminovno traži odgovor. Ono što može da posluži kao odgovor jeste da prosječan građanin treba da ima bar neke veze s poštenjem, i da je toga svjestan. I to je ipak veoma važno. Inače, iole razuman čovjek širom Evrope zna da je ovo vrijeme iščašeno, i to u grubom i surovom obliku. Možda danas treba priznati da moralna shvatanja Evropejaca sazrijevaju u profitu, u pravcu razvoja i ostvarivanja biznisa, i to je primarnost koja je nažalost nadvaladala svaku vrijednost s kojom se običan građanin ponosi. Jednostavno rečeno, jedini prioritet je biznis. Ne pita se kako. Životna filozofija je snalažljivost, i ništa drugo. Ne da nedostaje smijeha kod odraslih, već se i kod djece gubi osjećaj radosti.

Kod većine mladih Evropljana salomljen je i duh. Dokle je stigao obrazovan čovjek dovoljno govori činjenica da je interes postao sveopšta „nauka”. Tu su data sva (ne)znanja i on podsjeća na arenu. Za svijet koji je pun nezahvalnosti Ovidije bi danas kazao: „Zemljina kugla ne može da stvori gore od nezahvalnog čovjeka”. Izgleda da je savremeni čovjek izgubio pamćenje pa se niko ne plaši da kaže nešto lažno. Vjerovatno, zbog novih pravila koja čine da je svijet pun gluposti, nasilja i mraka. Stiče se utisak da svuda nadire „bujica jada”. Prema tome, ne čudi što je malo onih koji stižu do glavnog ulaza, do glavnih vrata. Zasigurno, da su ovim iščašenim vremenima primjerene Šekspirove riječi: „Vrijeme naređuje sve, mi smo samo njegovi podanici”. Tačno je da ovo vrijeme ne traži čovjeka junačkog pogleda, ali svakako zahtijeva izlaz iz njegove moralne deficitarnosti. Ipak u ovom iščašenom vremenu ima još onih kojima je neoliberalna ekonomija tuđa nauka. I to daje nadu barem jednom dijelu čovječanstva. Dakle, spasa ima.

---