- Piše: Ratimir Vujačić

U Milovoj državi će biti volja njegova kako na nebu tako i na zemlji. U Crnoj Gori ima svega česa, vjernika ponajviše. Jedni, mada ateisti – trezvenjaci, domaćini od svoga posla, vjeruju da će ovo da potraje do kraja vremena, mada ne znaju tačno kako, ekonomija ih brka, ni za kamatu nemaju, glavnica raste. Na sreću, ne brigaju mnogo, odani hrđavoj beskonačnosti - rahatluku njinom nigđe kraja nema. Eksploatisane mase vjeruju da ovo ipak mora proći, ali opet ne znaju na koji način. Ako se ne umiješa Svevišnji ili nastupi bankrot.

U međuvremenu, oni koji uviđaju da je, uprkos državnosti život prolazan i neobnovljiv - odlaze u tuđinu. Napuštaju zemlju koja se lako i brzo zadužuje, a sporo razvija. Prifalilo još i državnog posla za vjerne glasače. I ne radi im se kod tajkuna 7 (sedam) dana nedjeljno za 300 eura. Faliće im zanago DPS, i sve ono što ih podsjeća na obnovu i suverenost - Sito, Sitov sin, Obrad-Mišo, ona sa šemširom... ali Bože moj – život ne samo što je kratak nego i surov.



MILO NA NEBESIMA



Ateisti nikako da se odreknu nebeskog stanja stvari: vječnost im mila, a ni svemogućstvo im nije strano. Vole da intervenišu i ispravljaju događaje koji su se odigrali prije njihovog rođenja. Tada se, naime, neko drugi drznuo da vršlja u vezi privatizacije i državotvorstva. Teško pada saznanje da je svijet postojao i prije njih. Ali će od sada pa do vječnosti, uz neznatne korekcije i imenovanja, sve biti po njihovome.

Načelnik DPS-a nije palanački megaloman – genije iz našeg sokaka - ili nasilan, totalitalan tip i diktator. Evropljanin od glave do pete, komunista i Srbin u ostavci, na putu za vječnost. Proteže moć poprijeko i uzduž Crne Gore ne samo u prostoru (mada ga u Tuzima i još ponegđe nadjačaše), nego i vremenu. Biti će kako on hoće negđe od 1044. godine pa ćer` do u četvrti milenijum.

Istina, imali smo već jednoga takvoga svevremenoga, nešto skromnijeg vizionara, poslije Tita – Tito, naravski, uz obavezni napjev - druže Tito mi ti se kunemo. Povrnu mu Milova partija spomenik i u čast toga pade odluka Vlade da se radničkoj klasi u privatizovanoj i obnovljenoj državi, skrati radna nedjelja na 6 (šest) dana. Odluka još nije zaživjela, tajkuni ne poslušaše, ali ne može sve jedanak. Glasači DPS-a nijesu ni primijetili da Tite nema, rade kao i ranije, u prethodne 4 (četiri) države 5 (pet) dana u nedjelji.



ĆERANjE PRAVDE



DPS od vrha do dna ima istančan osjećaj za pravdu. Posebno im leži na srcu da ispravljaju istorijske greške i nepravde. Najviše su osjetljivi na imena i preimenovanja: neki velikosrbi su pokušali da Hotel „Crna Gora”, u centru našeg Glavnog grada, nazovu „Hiltonom” ili „Klintonom”. Jeste hotel ostao na istom mjestu, i promijenio vlasnika, ali ime... izgubio je ime. Sto godina nakon što je i Crna Gora ostala bez imena. Eto zadatka za suverene potomke depeesovaca, Sitovog unuka i kompanije, da povrate izgubljeno ime Hotelu „Crna Gora”. Pogotovo ako se Klinton tader ne bude ovoliko pitao. Možda se neko povodom stogodišnjice obnove 2106. sjeti i nekadašnje državne imovine, i svega onoga što su pioniri, majski državotvorci, poharali i preveli na svoje ime. Pa da njihovi zakoniti naslednici zadrže ime, ali imovina da se vrati u vlasništvo države. Nego sad smo kod 1918. ima se kad. Kao i njihovi učitelji, titoisti postižu ogromne uspjehe u pohodu na prošlost, u nadi da će ukinuti budućnost.

---