- Piše: Čedomir Antić

Šta treba da se dogodi da neko u Srbiji ili Evropskoj uniji primijeti dešavanja u Crnoj Gori?

Jedna vlada, tokom proteklih dvadeset godina, nije imala značajnijih privrednih ili političkih uspjeha. Sve što je postigla može da zahvali besomučnoj zloupotrebi geostrateškog položaja zemlje. On, međutim, nije bio dovoljan za očuvanje te vlade. Režim DPS-a pronašao je pravi način da se održi. Tirani su u prošlosti polazili u rat kako bi učvrstili svoju vlast. Sukobljavajući narode koji žive u Crnoj Gori, dijeleći građane i svađajući porodice, režim je društvo doveo u stanje stalnog vanrednog stanja i neobjavljenog građanskog rata. Tokom proteklih godina brojne su očigledne povrede kolektivnih i ličnih prava građana Srba. Samo od nabrajanja svih promišljenih podlosti i nepodopština moglo bi se sastaviti desetak tekstova ove dužine.

Za to vrijeme Repulika Srbija, matica srpskog naroda, ostajala je nijema. Bilo je opravdanja za takvo držanje. Srbija je bila pod neprekidnim ucjenama. Deset godina je trajalo maltertiranje jedne zemlje oko „saradnje” sa Haškim tribunalom. Više od deset godina mučili su i unazađivali Srbiju, samo kako bi pokazali da će svaka odbrana prava, koja drugima niko ne spori, u srpskom slučaju biti surovo kažnjena. Posle su nastavili sa ucjenama oko Kosova i Metohije. Od Srbije traže da bezuslovno prizna kako milion i po Albanaca imaju ona prava koja niko drugi, uključujući i dva miliona Srba, danas u svijetu nema. Jasno je, posle će na red doći stvaranje unitarne, velikobošnjačke države. Kasnije, otcjepljenja Vojvodine. To znamo odavno. Branili smo se, ponekad uspješno. Nažalost, zahvaljujući tiranima kakav je bio Milošević i kakav je danas Vučić, kao i nedoraslim političarima tipa Koštunice i Tadića, nismo uspjeli da damo sve od sebe da se odbranimo. Drugi razlog je kriminal. Moćni mafijaški i švercerski klanovi drže Balkan u svojoj mreži. Teško je razumjeti sve što se dešavalo ako nemamo u vidu satnice i kalendare suđenja opskurnim ličnostima, koje su u sjenci ali sjede na milijardama.

Koliko god bila pod pritiscima, bez velikih saveznika, dugoročno uništena komunističkom diktaturom, Srbija ipak ima snage i može da se odupre. Zato je morala ponovo da izabere državnike dostojne Garašanina i Pašića. Takve, nažalost, do sada nismo pronašli. Garašanin je znao da se suprotstavi Rusiji onda kada je bila najmoćnija, njega su sa čela vlade malene srpske knježevine smijenili isti oni koji su uoči Krimskog rata svrgli velikog vezira u Carigradu. To ga, međutim, nije učinilo poslušnikom i kreaturom Francuza i Britanaca. Naprotiv. Kada mu je britanski konzul, njegov prijatelj, rekao da će saveznici okupirati Srbiju (baš kao i Vlašku, Moldaviju i Grčku), ponosni srpski ministar mu je odgovorio da će se u tom slučaju i on odmetnuti i postati „geriljero”. Pašić je znao da uoči velikih kriza, 1908. i 1914. godine, stvori velike, koncentracione vlade svih parlamentranih stranaka. Čak i po cijenu da se odrekne vlasti.

Danas to nije slučaj. Milošević i Tadić su se prema Crnoj Gori ponašali kao da je riječ o djedovoj kući na selu. Nisu se vraćali tamo da žive, ali su mislili da mogu o tome da odlučuju sami, uzgred i uz savjet familije. Danas je na vlasti grupa ljudi koja duguje Đukanoviću za dolazak na vlast. Vrijeme je da ti lični dugovi i interesi budu poništeni.

Imaju li Vučić i Dačić obraza kada danas kritikuju politiku crnogorskog režima? Da li je Dačić spreman da podnese odgovornost „resetovanja” odnosa koje je najavljivao prije nekoliko godina? Dačić nije analitičar pa da može da griješi bez posledica. Šta će biti sa nereagovanjem Srbije na napade na srpske državljane, torturu i utamničenje desetina naših penzionera, progon maloljetnika, otimanje imovine pravoslavnoj crkvi, montirani proces političkim predstavnicima Srba i vođama demokratske opozicije, kampanje asimilacije, mržnje, laži...? Da li je Aleksandar Vučić, taj nepokajani radikalski siledžija, spreman da objasni zašto je javno tvrdio da je izmišljeni i lažirani puč, za koji nema dokaza, ipak bio stvarni teroristički prevrat? Gdje je stvarna politika iza kočopernih izjava Nikole Selakovića, generalnog sekretara predsjednika republike, prema kojoj je Crna Gora „klasična srpska država”? U istoj emisiji kritikuje demokratske stranke zato što su zajedno sa Havijerom Solanom potpisale Beogradski sporazum kojim je SR Jugoslavija pretvorena u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Kako ga nije sramota?! To govori onaj čiji je šef dao Hilari i Bilu Klintonu milione za kampanju!? Da li su radikali nekada imali bolju ideju i podršku u Crnoj Gori za nešto drugo? Da li su pitali svojih milion birača kada su, umjesto za Šešeljevu jugoslavoliku i megalomansku „Veliku Srbiju”, u zamjenu za novac i položaje, prihvatili i omogućili SR Jugoslaviju koju je izglasao jednopartijski, krnji parlament?

Vrijeme je za promjene. Ako ne mogu javno da pomažu odbranu ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, neka to čine tajno. Gdje je novac za naše ustanove? Nije to samo slikanje i kampanja. Kako da odbrane crkvu u Crnoj Gori, kada istu podmićuju i ruše kako bi Kosovu dali nezavisnost koju su već naplatili? Gdje je međunarodno djelovanje zbog nasilja nad Srbima u Crnoj Gori? Gdje reakcija na presude Mandiću, Kneževiću i Čađenoviću? Nas je u Srbiji 2000. ta Srpska narodna stranka spasila odbijajući da glasa za zakon o navodnoj borbi protiv terorizma koji je trebalo da Miloševiću da mogućnost da nas sve poubija? Vrijeme je da se Srbija probudi i nastavi svoju borbu.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---