- Piše: Ilija R. Miljanić

Montenegrijska vlast, predsjednik i premijer, preseliše druženja s ratnim zločincima s Kosova na zeleni nogometni stadion usred Podgorice, ali bez posmatrača. Imali su priliku da odlože nogometni urlik i sačekaju dolazak svite okupatora kosovskog bogatstva (Olbrajt, Klintonovi, Vesli Klark, Toni Bler i mnoge nove zvanice sa evroatlanskog puta) sa značkom „Milosrdnog anđela“ i sadnicama osiromašenog uranijuma iz NATO rasadnika.

Režim u Montenegru natjera golobrade mladiće da guraju loptu, a mnogi od suza u očima nijesu primjećivali stative. Utakmica bi teško ikad počela s gledalištem, jer bi zastave s crnim orlovima preplavile Podgoricu. Naravno, orila bi se pjesma do zidina Nemanjinog grada,,Kosovo je Albanija' i,,Ubij Srbina' da se čuje do crne Srbije, ali šta je bolje kad i tamo režim radi po istoj zapadnoj matrici s ustaljenim domaćim komandosima: Stanko Cane Subotić, Beba Popović i dr.

Predsjednik Srbije odlaže predaju svete zemlje dan po dan, Rezoluciju 1244 ni da pomene... Himna velikoalbanskih separatista orila se do skadarskih vrata da zadovolje i usreće Haradinaja i Tačija, nove montenegrinske saveznike.

Lopta je letjela tamo- amo i nekako se završi neriješeno, a i vrapci na grani znaju da su se tako dogovorila nova braća multietničkog sklada! Trener Ljubiša Tumbaković, s dva mlada pobratima, postade ravan Ivanu i Milanu iz Kosovskog boja.,,Genije', kako ga zovu, takođe nije smogao snage i hrabrosti da se sjeti huka sa beogradske „Marakane“ gdje je stekao fudbalsku slavu i da ode u novu, veću slavu.

Montenegrini odlučiše da se zadovolje sramnom „kosovskom večerom“ sa mnogo Brankovića, gdje Kosovka djevojka prosu teško vino po zidinama Nemanjinog grada, današnjoj Podgorici. Posrnuli su pred najezdom smutnih vremena, tj. euro-haradinajevsko-tačijevskih otimačina uz blagoslov Brozove vlastele u današnjem režimu Montenegra. Natjeraše i Nikšićane da sportsku pobjedu fudbalera Sutjeske ponovo slave na novom Trgu slobode da bi kosovska nogometna predstava isparila uz muzički hepening i sok od drenjina.

Šta vas snađe od loptaške groznice, Crnogorci i Hercegovci, svetosavske loze, i svi utkani u Kosovski zavjet?! Zaboraviše se Bojna njiva, Carev laz, Krusi, Fundina, Grahovac, Vučji Do i druge slavne poljane na kojima je stvorena sveta sloboda.

Vladari montenegrijskog režima sebe smatraju besmrtnim bićima i zanemaruju činjenicu da svaka bolest ima svoj dublji uzrok i da spoznavanje tog uzroka vodi do istinskog izlječenja.

Režim ne dotiču muke običnog smrtnika, prolaze kraj njega kao brza rijeka i negdje jure, uvjereni da samo oni imaju vremena, na kraju za pečate srama. Nama je preostao izbušeni nasip koji će svakog trenutka biti potopljen. Vole nas i žale oko izbora, odlaze put svojih iluzija i poslova, strasti i želja, sigurni da se smrt uvijek dešava nekom drugom. Sreća je kad voliš mudrace i puteve gospodnje, a ne kad si voljen od namjesnika i dželata sumornog vremena. Mudraci kažu da hrabar nije onaj ko nema strahove, već onaj ko se bori sa svojim demonima. Cilj našeg života je u prevazilaženju i rađanju novog sebe, čistog, oslobođenog i otvorenog za život ispunjen ljubavlju. Strah je samo privremen, kajanje je vječno i neprolazno.

---