-Piše: Vojislav Bulatović

Paralelno s pričom o podrivanju ustavno – pravnog poretka u čijem vrtlogu je „destruktivna“ moć DF-a s rušilačkim prijetnjama –,,pokušaj terorizma“ (državnog udara) ide priča o jačanju pravne države i bezbjednosnih snaga što za rezultat ima potrebnu stabilnost. Poziv na stabilizaciju se ponavlja i sa međunarodnih adresa. U operacinalizaciji tog pojma ukazuje se na aktivnu ulogu institucija sistema i budnost prema nepoželjnim vanjskim uticajima, pri čemu se apostrofira posebno uloga Rusije. Zašto se zahtjev stabilizacije ponavlja kao prioritetni zadatak i od strane međunarodnih adresa (EU, NATO) i od strane predstavnika vlasti? O kakvoj stabilizaciji je riječ? Stabilizuje se nešto što je finalizovano, što funkcioniše na zadovljavajući način u sklopu sistema. Mi smo društvo u tranziciji i u,,kretanju prema EU“ i naši koraci se mjere brojem zatvorenih poglavlja. Dakle, dinamika, izgradnja, uklanjanje dubokih protivrječnosti i usklađivanje sa postavljenim ciljevima, a ne odbrana i,,stabilizovanje“ onoga što je u toku formiranja i preobražaja. Razrušili smo kompletnu društvenu strukturu prethodnog,,besklasnog“ sistema koji se razvijao pod parolom „obnova i izgradnja“. Mi smo suštinski u sličnoj situaciji: moramo da sredimo naš razvaljeni „mravinjak“ i da uspostavimo u njemu odgovarajuću podjelu uloga i statusa i dinamiku promjena kako sistema tako i svakodnevnog života. Ovi novi istorijski akteri, ogrezli u materijalizam, bez distance od socijaldarvinizma i kleptokratije (J.Ćirilov) mogli bi da slobodno promovišu materijalistički pozicionizam kao svoju filozofiju društva nastalu na ruševinama Marksovog naučnog socijalizma. (Ovo ne važi za Kinu čija crvena,,mačka“ uspješno,,lovi“ po svijetu po uputstvu Deng Sijaopinga, a podržava je kineska vojno-ekonomska moć kao brana od vojno-industrijskog kompleksa Zapada).

Da smo napravili,,dijalektički“ skok unazad od,,diktature proletarijata“ do,,diktature“ mlade buržoazije (ovo su marksistički pojmovi koji funkcionišu i u ovom reverzibilnom procesu) nema sumnje. Kako podnosimo taj bolni zaokret klasiranja u raznim pravcima? Građani protestvuju upirući prstom na diktaturu koja se očituje - po dijagnozi opozicije i građanskih kritičara, u potpunoj podređenosti državnih institucija vrhovima vlasti, ignorišući načelo da je država građanski servis. Građani upozoravaju da je njihova pozicija nezavidna, gotovo prezrena. Takav odnos se ne može stabilizovati, već ga treba mijenjati. Građani i javno mnjenje su politički izmrvljeni slijedeći svoje mnogobrojne stranke ili, u najboljem slučaju, oni stoje razdijeljeni na dvije obale rijeke Rubikon bez mogućnosti da se povežu i spoje. Uzrok tome je po percepciji javnosti, potreba da se privilegovani zaštite od populističkih pritisaka. Ako je tačno,

da je opozicija nesposobna da na demokratski način zauzme i vrši vlast, već jedino može da bude zakovana na to autsajdersko mjesto kao nužno zlo demokratskog procesa, onda i vladajuća partija mora da bude zabrinuta zbog insuficijencije demokratskog kapaciteta društva. Može li takva država da zadovoljava demokratske standarde?

U kontekstu poziva za stabilizaciju nameće se i slučaj državnog,,terorizma u pokušaju“ koji je upijač pažnje javnosti još od oktobra 2016. godine. Ovih dana dobili smo i sudsku i međunarodnu potvrdu da su nas teroristi testirali. Dobili smo i javno priznanje sa najviših međunarodnih adresa da je pravna država pokazala spremnost da spriječi,,paklene“ namjere zlih sila koje daljinskim komandama upravljaju terenskim terorističkim operacijama Srba iz Srbije i Crne Gore, a protiv države Crne Gore. Sada smo,,položili“ ispit spremnosti da sačuvamo stabilnost na ovom malom komadiću geografije koja je i pod nadzorom NATO snaga. Teroristička, kriminalna organizacija koja je predstavljena crnogorskoj javnosti (javnost je posredstvom TV prenosa bila uvučena u ovaj proces kao,,velika porota“ od koje niko ne traži stav o krivici) i koja je pripremala napad (i bez oružja) izaziva, ne samo sumnju, nego čak i podsmijeh. U njoj su bolesnici, starci, šverceri, poneki kriminalac i ubica, te dvojica poslanika i lidera političkih stranaka, kao i daleki ruski,,specijalci“ koji s daljine upravljaju terenskim operacijama. Potpuno je alogično olako prihvatiti stav da je DF namjeravao čim proglasi pobjedu uhapsiti i ubiti premijera (i ko zna koga još, jer je premijer zaštićen). Kako su ti,,ognjeni zmajevi“ mogli zaobići policiju, specijalne jedinice koje su svoje znanje demonstrirale na protestima 2016., pa čak i vojsku?! Kako bi vođe te pobjedonosne stranke računale na međunarodno priznanje jedne takve nasilničke grupacije. Ako bi neko i imao takve planove ili želje, to bi prije mogli biti oni kojima se premijer zamjerio zbog nekog,,krivog djela“ u sticanju bogatstva u našoj tranzicijskoj epohi. Neki od njih traže otpor i,,crtaju“,,hobotnice“ i slične elaboracije.

Hoćemo li sve više živjeti s raznovrsnim aktima terorizma (protiv građanskog mira, protiv države, sajber napadi, „hibridni rat“..) i s neizbježnom doktrinom o njegovoj komplikovanoj fenomenologiji?

---