- Autor: Ljubomir Živkov

Čovječanstvo je proigralo povjerenje predsjednika Vučića i može ga povratiti samo udvostručenom podrškom, povlađivanjem i zadivljenošću, o našeg velikana se rasa ljudska ogriješila, kontinenti su mu okrenuli leđa, iznevjerilo ga je i njegovo rođeno stanovništvo (koje on nikad tako suvoparno ne oslovljava, nego narod pa narod), ne doduše na izborima, nego kad je htio da od dušmana iskamči ono što se još može.

Čovjek čija je najbolja ideja, kako i sam vidi, propala, a mora da vidi, jer istina je njegov pastir, ona ga vodi, samog – kao što je svaki suveren sam – putem punim trnja, mada je baš taj čovjek samodržavlje iskoristio da izgradi i daruje veličanstvene puteve od veličanstvenog asfalta po kojima će ga potomstvo veličanstveno pamtiti i onda kad bude gradilo ekološke i biorazgradive puteve od danas još nepoznate supstance; čovjek koji je svome rodu želio sve najbolje, ali koji je i za druge rodovske zajednice imao još koliko ljubavi, sućuti i razumijevanja, jer poštuje rodnu ravnopravnost o kojoj je onoliko učio na Pravnom fakultetu, čiji je najslavniji živi izdanak, čovjek koji će zgaziti kriminalce i koji nam je obećao doživotnu robiju, a zašto ne i našu miljenicu među kaznama, pogubljenje – ko je taj čovjek?

Taj čovek dvojici japanskih careva šalje čestitke koje kad se napišu tamošnjim pismenima izgledaju još svečanije i još srdačnije nego na srpskom, a biće čuvane u carskoj riznici, dok će njihove kopije ovjerene kod carskog notara biti izložene da ih domaći živalj i stranci koji su studirali nihongo čitaju dok je sunca i dok je mjeseca, jer čovjek o kome je riječ i te kako vodi računa o budućnosti, a najvećma o svom mjestu u tome zasluženom beskrajnom blaženstvu, unaprijed uživa u hvalospjevima i blagoslovima kojima će ime njegovo biti obasuto kad god neki još nerođeni stanovnik Srbije bude svojim letećim automobilom nadlijetao tada doduše uveliko nepotrebne veličanstvene mostove i autobanove koje je taj čovjek, sa svojih deset prstiju i od svoje ušteđevine, sagradio; čestitao je stoga starom caru odlazak u carsku penziju, koja je, gle, nešto niža od prosječne mirovine u Srbiji, a novom je, mora biti, poželio da mu ne propadne najbolja carska ideja, da mu se podanici pokažu zahvalnim, blagorazumnim i dostojnim novog vladara; poslao je odvojene, ali istovremene depeše, jer je smjena na prestolu tren kraći od onog koji pčela provede na cvijetu trešnje, ispoljio je carsku širokogrudost, iako je ta carevina priznala lažnu državu: umoran je od natezanja i nadmudrivanja sa albanskom, hrvatskom, germanskom i anglosaksonskom vlastelom koja nema nikakav rodoslov, i koja tek kad se udruži smije da udari na srpskog cara, koji se po Ustavu i po Pravopisu zove predsjednik!

Čovjeku, našem junaku, je vladar ponajveće carevine obećao da Srbiju ne smije niko da dira, i naš je čovjek-car odonud doletio sav ozaren tom blagoviješću, iako smo mi već dirnuti, dirani smo, dodirnuti u više navrata, ali ta nazovimo je diranija ima uskoro da prestane, ili će biti belaja za sve one kojima zlostavljanja nas nikad dosta!

Lažna država imaće pun suverenitet, to čujemo iz prve ruke, ali naš vladar na to nikad neće pristati, neće nikad ni usmeno ni pismeno priznati tu suverenost, a to je ono što bi odmetnici i okupatori najviše voljeli, to bi usrećilo i one koji su nas dirali, ali potpis najvećeg srpskog vladara biće njihov pusti tisućljetnji san, nešto kao papi posjeta Srbiji: sve ima, sve što bi crkveni velikodostojnik tj. poglavar mogao da poželi (važeći Sveti otac, koji mi je jedini simpatičan ima i više nego što želi, ima i ono što ne želi), ali šta mu to sve vrijedi kad ima za njegove stope jedan dio zemljine kore na koji ne može da zakorači!

Sa prijateljem Bugarinom zaustavio sam se kod Nijagarinih vodopada, bješe studeno, smrklo se, stojimo na vjetru koji nas obasipa polusmrznutim zaukanim pahuljicama, podiže namjernik kragnu i veli: „Tova e vsičko? Njama poveče?!“ Uskratio je Nijagari divljenje koje je njoj potrebno kao hljeb, koje ona čeka kao ozebao sunce, i ništa nije vodopadu vrijedjelo što ga u taj mah slikaju stotine turista, taman i na trepavice da se Nijagara postavila, ako tako može da se kaže, od bratka priznanje nije dobila ni dan-danas, a mi smo kolima iz Filadelfije po mećavi otputovali u Toronto devedeset treće!

Tako će i lažnoj državi vječito nedostajati lični pristanak čovjeka kome su se rasa ljudska, naročito kavkaska, i rod serbski gorko zamjerili, čast nekolicini izuzetaka, jer, nekoliko hrabrih umova i blistavih duhova jeste bilo nekoristoljubivo i nesebično uz njega kad je obznanio svoju, ispašće, propalu ideju, to ga je dirnulo i to pamti, ali svi mi ostali podbacili smo još više nego što inače podbacujemo! Nismo, istinabog, bili pitani na referendumu „jeste li možda za to da ne propadne ponajbolja ideja predsjednika Republike?“, ali zašto nismo zahtijevali referendum, peticijama, protestima, zašto nismo mi, ako smo uz tog čovjeka, prijetili da ćemo, poput ministra odbrane, tog i tog dana u 11:55 otpočeti svenarodni štrajk glađu do samoistrebljenja ako se ne bude glasalo o Ideji?!

Nego smo gledali svoja jadna posla, išli smo za svojim šićardžijskim svrhama, ostavivši vizionara samog na njegovoj vjetrovitoj visoravni! Čovjek koji je htio da premjesti brdo, premjestio je u Beograd odjednom dvije hiljade autobusa, ali čak ni ti beskaratni putnici nisu pred skupštinom prigrlili vođinu ideju, nego su je i oni pustili da propadne, a ta njihova i naša lakomislenost i to nebriganje obiće se o glavu onima koji će ovdje živjeti kroz trideset godina, to nam je naš prorok prorekao, a neće budućim nevoljnicima moći da pomogne, jer tada neće više biti na vlasti, ali ko zna, možda će i biti, čovjek koji je postdiplomske studije vladarstva sa odlikom završio u klasi profesora Blera, možda će nadmašiti sebe samog i Tita (koga je po podvizima u obnovi i izgradnji ionako odavno prevazišao), dosta o njemu, što reče davno Vuk o Slobi: i previše je dobio vremena.

Peščanik.net

---