-Piše: Vojislav Bulatović

U vrijeme socijalizma u Evropi, kad je marksizam magnetski privlačio ne samo radnike, već i intelektualce, kad su ljevičarske stranke i pokreti bili na,,barikadama“ klasne borbe, kada su analize, prognoze i teorijski projekti punili izdavačke programe i obrtali značajna finansijska sredstva, bilo je mnogo jasnije odakle vjetrovi nezadovljstva duvaju. I poruke su bile jasnije. Sada je sve drugačije. Sve je kamuflirano građanskim protestima, zahtjevima i performansima prema vlastodršcima, prema institucijama sistema, prema izabranim predstavnicima građana. Sve to u ime građana iako se zna da su građani u realnosti življenja koloritni kao neki akvarel. Oni su svojim,,korijenjem“ pričvršćeni za neko,,tlo“ u nekom,,eko-sistemu“ koji ima svoje životne zakone. Jedan izdanak, jednog takvog,,eko-sistema“ („eko” ovdje upoutrebljavam u značenju okruženje, životna zajednica) ovih dana šalje poruke kao,,insajder“,,svima na znanje“ da je cjelokupna društvena zajednica (i njen politički sistem) ugrožena, jer zakon jačega prijeti da sredstvima sile i moći uređuje odnose u,,izabranoj“ i,,odabranoj“ klasi. U,,javnom pozorištu“ čiji scenarij potpisuje, (ali je ujedno i jedan od aktera) biznismen i predstavnik naše nove vlasničko-upravljačke klasne elite, Duško Knežević, ponuđena nam je,,dubinska“ klasna dramaturgija, koja zahvaljujući političkoj galami tinja u dubini društvenog života. On je krajnje pojednostavljeno predstavio personalizovanu strukturu društvene moći unutar društva i poslovno-upravljačke elite gdje se privatni biznis i javni sektor prepliću. Istraživačima i nauci je ponuđen gotov istraživački projekat samo da ga pod njegovim mentorstvom prihvate. Predstavljena nam je moderna basna o vuku i jagnjetu u našoj realnosti. Nedostaje nam dio koji govori kako je jagnje uživalo u društvu vuka (ili vukova) sve dosad. Savremena verzija disidenta koji iz Engleske prestonice poziva narod da se oslobodi, jer treba sačuvati,,mukotrpnim“ radom stečenu imovinu.

Da podsjetim čitaoce na jednu istorijsku paralelu: sukob Milovana Đilasa i Titovih drugova. Đilas je ubrzo nakon pada objavio knjigu,,Nova klasa“ u kojoj je dokazivao da političko-upravljačka elita predstavlja,,novu klasu“ (kasnije nazvanu,,crvena buržoazija“) koja svoj privilegovani položaj kamuflira tz. avangardnom ulogom u istorijskoj misiji radničke klase. Komunisti su i Ustavom utvrdili i objavili da je radnička klasa odabrana (!) da prevede cijelo društvo u zajednicu slobodno udruženog rada. Radnička klasa je, dakle, istorijski odabrana klasa. Stipe Šuvar, istaknuti komunistički ideolog i političar (i sveučilišni profesor sociologije u Zagrebu) je formulisao tezu o postojanju,,kontra-klase“ naspram odabrane radničke klase. On nije podržavao Đilasovu teoriju, ali je tvrdio da u socijalističkom društvu postoje slojevi, aglomerati i neprijatelji socijalizma i istorijske uloge radničke klase koji objektivno čine,,kontra-klasu“. Moglo bi se reći da se ta virtuelna,,kontra-klasa“ vremenom konsolidovala u avangardu, ne radničke klase, već naciona, a radničku klasu postavila na,,svoje“ mjesto: prodavca radne snage (neki to vole da kažu,,socijalni partner“). Sad znamo da radnička klasa (ovakva kakva jeste) ima svoju,,kontra-klasu“ koja postupno dobija istorijsko utemeljenje, jer mi smo,,u vozu“ za EU. Kako je Šuvarova,,kontra-klasa“ zavladala, kako vodi tranzicijske procese, kako učvršćuje svoju poziciju i kako je unutar svojih redova napravila hijerarhijski red, to će isplivavati na površinu u procesima konsolidacije i neminovno će podizati bure od kojih će se ljuljati naš brod. Mi kao građani vidimo (ko hoće da vidi) da je u našoj,,izabranoj“ i,,odabranoj“ klasi,,privatno-javno partnerstvo“ previše prepleteno iz čega se rađaju hibridi koji protivrječe načelima demokratskog građanskog društva. Termini:,,izabrana“ i,,odabrana“ klasa u socijalizmu su imali ideološko značenje i politika im je davala smisao. U našim uslovima ovi termini, takođe, imaju političku supstancu, jer smo prvo,,izabrali“ političku elitu koja je,,odabrala“ vlasničko-upravljačku elitu (manje je onih koji su dospjeli u visoko društvo drugačijim putem). Građanski protesti, opozicija i nevladin sektor svoje nezadovoljstvo usmjeravaju prema predstavnicima vlasti, jer izabrani predstavnici građana moraju raditi ono za što su birani i plaćeni. U protivnom, neizbježni su takvi društveni bastardi koji proizvode nerješive pravne i političke probleme. Ovdje važi pouka narodne mudrosti:,,Ne može se u isto vrijeme i srkati i zviždati“! Istina je da smo mi na početku društveno-ekonomske i političke tranzicije startovali od nule u pogledu građanske demokratije i građanskog društva, u pogledu vlasničke transformacije, u pogledu tzv. prvobitne akomulacije kapitala... Zbog toga su mnogi požurili da pobjegnu sa proleterskog dna različitim putevima (politika, biznis-politika, samostalni biznis, šverc i kriminal) da bi stigli do boljeg života i povoljnijeg statusa u društvu. Sve to više ne može zajedno da koegzistira u pravno uređenoj državi!

---