-Piše: Milisav S. Popović

Ostalo je... možda su slagali, ali ostalo je. Rekli su mi da bagremovi osjećaju jedni druge. Žile korjenske su mogle da pređu duge kilometre, dok se sa najudaljenijim ne isprepletu. Tako su komunicirali, tako su rasli... tako su se čuvali... i umirali.

Bio sam mali kad smo po nikšićkom parku šetali, i mnogo drveća je izgledalo kao da pati... što se i ispostavi - venuli su, a listali (nisu odustajali). Neki lišaj je decenijama dubio koru, pa prodro u srž bagrema. Bilo je dovoljno da se jedan zarazi, pa da na ostale prenese. Pitao sam zašto ih ne presijeku po žilama, pa da spasu one što su bili mlađi? Rekli su mi: „Ali, bagrem ne može tako da diše? Srce bi mu razorili”.

Naredne godine, sve su ih počupali. Lipe zasadili. Kažu da je poslednji, koji se na kraju grada nalazio... onog momenta pao, kada su prvog u parku oborili. Tako to ide, kad su korijeni isprepletani.

* * *

U 12. vijeku, po nalogu iz loze nekoliko tadašnjih moćnika, tražili su po Italiji onog koji bi ličio na Elijusa - za ulogu Čovjeka Sunca, kako bi se velika predstava realizovala u Rimu i zaključila stogodišnjica pripreme za moćno djelo „Sedmi sin”. Danas je u tragovima očuvan središnji fragment scenarija - teško je razumjeti priču koja je izvedena, ali se valjda radilo o vrsti dramatizovane bajalice koja je premijerom trebalo da povrati slavu Italiji.

Ipak, do detalja je opisan momenat kada su pronašli čovjeka. Nakon 101 ljeta, u mjestašcu Luka (blizu Firence) naišli su na muškarca koji je radio na sintezi stihova za potrebe crkve. Kažu da je, bez obzira na rat, očuvao razdragan duh. Posebne ljepote, očiju koje su se slagale sa glasom... i tugom među rebrima za koju nije htio da mu se dozna. Toliko je ličio na drevni opis Elijusa, da su ga odmah zarobili, za Rim poslali, u strahu da mu se nešto ne dogodi.

Pripreme nisu trajale dugo... tekst se tako lako lijepio za njegove zube... „Sedmi sin” je izveden 1107. Taj uspjeh je kasnije opjevan uz orgulje. Ono što se u pjesmama ne navodi... odmah nakon predstave, Elijus je morao da umre. Spaljen, da ga kroz vatru uzme Sunce.



* * *

„Vazdušasto, dijete... sve doživi vazdušasto. Ništa ne treba da ti veže za kamen stopala. Živi život po mjeri srca... ne kako želi okolina. Ovdje smo samo nekoliko minuta, nek se svaka sekunda računa” - to mi je u rokovnik ispisala, onog dana kad sam krenuo za Beograd. S tim riječima sam počeo da studiram.



* * *

Ima ta ulica... skoro su na nju posadili kružni tok s nekoliko poprečnih prilaza. Malo čudna saobraćajna zavrzlama. Tek treba da se preuredi i osigura. I nova zgrada, tik uz red svježe posađenih mladica. I ti. Ugledah te na pola puta.

Okrenuh glavu, da ispadne da zvejam. Ali slika u grudima osta. Čovjek koji gura kolica, i tvoja figura - sjediš, s dlanovima prekršetnim preko koljena.

Pomjerih se, da napravim mjesta... da prođete, da se domognete prelaza. A onda, u mimohodu, lagan dodir do prstiju... okrenuh se.

„Čitam redovno. Svake nedjelje. Ono je lijek za mene.”

Glas, osmijeh... Sjetih se, ali ne izustih - Čovječe, kako ličiš na Elijusa.

Rekoh samo: Hvala Vam.

Ovaj te već odgurao do prelaza. I taj momenat, dok ste čekali da pređete, uhvatio si se za mladicu... pored mene je bila još jedna. Stegnuh je hitro šakom - samo nek su korijeni isprepletani, da ti želju prenesu... Dobri Elijuse, prohodaj.

Ali, nisu bili bagremovi... pa magija nije radila... A onda shvatih da je želja blesava, zapravo ti želim da budeš potpuno, iznad svega, na svaki mogući način srećan.

Ta sekunda je bila mjera svega što se čeka... sunčano čeljade, ova kolumna će biti tebi posvećena. Nek moja žila sa tvojom bude povezana.

Kad ljepota ni zbog odrezanih krila nije oštećena.

Jednom si se desio... trajaćeš zavazda.

Hodaćeš... iznad koraka.

(Autor je književnik)

---