-Piše: Milisav S. Popović

Rat. Odvratna, dangubno- gubava pojava. Miris iznutrica, bojište, panciri, iskidana grla... sve to učini da pomisliš... kakvi pomisliš... ubijediš sebe da povratka u mirno doba više nema. Nikada.

Naš rat je počeo odavno, više i ne pamtim ko sam... znam samo da vitlam mačem i brzo se krećem među Troklocima.

Ako su vam rekli da su orci i varge užas nad užasima... upamtite ovo... slinava su djeca naspram trookih grdoba. Pijana basna u usporedbi sa bremenitim tomom gorkih hronika. Od Trokloka nema krvoločnijeg soja. Učinili su da ne spavam godinama. Uzeli su sve što su mogli... svakog... pa pojeli. Familije su završile u demonskim stomacima.

A zašto počeh s ratom u mom prvom razgovoru sa vama... ako se ispisane riječi uopšte mogu smatrati razgovorom... zato što se u jeku jedne od većih bitaka dogodila... uh... meni se desila ljubav.

Pa mi tragično oteta.

* * *

Stojeći na gomili rasporenih zvijeri, gledajući saborce kako se nose sa hordama... računajući koliko je ostalo do podnevnog sunca... i uz gutljaj orahovine... negdje u prorezu između kapaka ugledah... ugledah anđela.

Hod graciozan. Hitro kretanje među ranjenicima. Pazeći da ne zgazi ni stopu ratnika.

Dozivanje drugih kada nađe nekog jadnika iskidanih udova.

Potom vezivanje napuklog mesa.

Graške znoja na grudima.

Smeđa kosa.

Oči brze i dobre kao u mačeta.

I osjećaj ponosa u mojim mislima.

Zar je ovakva ljepota dozvoljena?

Utisak mirisa tog tijela... Kunem vam se... daleko od mene bješe prilika... ali poj tog mirisa mi je ušao u nosnice... omađijao mi misli i uvatrio vene među nogama... poput vina u kom je plutala zaslađena malina.

Bješe to rijekom nadojen pogled od gutljaja. Dovoljno jak da zaboravim gdje sam... i da sva ta klanica izgleda magično prikladna.

Znam da zvuči bizarno... ali trenutak te opsene je navukao zavjesu preko užasa... utišao dreku i demonsko lajanje... do mene je samo dopirao ton spokoja. I slika. Ah, ta prikaza.

Bogovi su zbilja milostivi... znali su kada treba spasenje iz kese odriješiti. I na zemlju poslati.

Zaljubljenost. Nasta prije novog udaha. Želja za tim tijelom me pocijepala... u sljepoočnicama je bubnjalo „Dođi! Dođi mi! Moram da te imam! Odmah!”

Znam da je okolo bilo još Trokloka... ali stupih hrabro... spustih se sa gomile ubijenih demona... skliznuh metalnim čizmama niz lepljivu smolu od krvi i crijeva... i krenuh... pravo ka mjestu... pravo do anđela.

Dijelila nas je daljina od pedesetak šapri... ali pogled ostade zakucan na ta ramena... hitru zadnjicu što se provlači... što sa ljekaricama iz sela pomaže da se neki ranjenik osovi i na volujska kola prebaci.

Uzbuđenje. Poput tečne vatre me omami.

Jedan mi Troklok prileće... Budala. Misli da ga ne primijetih.

Udarom mača ga proburazih. Toliko moćne snage pridobih.

Hodam dalje. Sve bliže... sve su jasnije konture moje divne prikaze.

Ali se u momentu skamenih.

Dvije demonske hijene su ronile sa njihove istočne strane... nisu imali vremena da ih primijete.

Viknuh!

-Pazi! - ali me ne čuše.

Potrčah. Brže od pume. Metal od štita strgoh sa prsa i ruke.

Poješće mog anđela! Poješće ako ne stignem!

-Pazi - vičem dok preskačem hrpe - Iza tebe!

Eh, okrenu se u poslednjem trenu. Taman kad su spodobe izronile i razjapile gubice.

Vinuh se u iskoraku. Mačem proburazih obje vilice.

Ali bi kasno.

Iskidaše me kandžama.

I tako... Ljubav mi bi tragično oteta.

Ubiše me... kroz mjesto na prsima gdje nije bilo metala.



* * *

Ali, u poslednjim momentima... ruke anđela me uhvatiše oko vrata. Podigoše da udahnem vazduha... nije moglo da prođe ni kapi... osim tog mirisa. Vino sa zaslađenom malinom u dubinama.

Upitah u ropcu...

„Kako se zoveš?”

Pogled zelenog kestena i odgovor:

„Milan”...

„Ja sam Jelena... ratnica sa sjevera” - ruka mi skliznu pored mača.

I nestah.

Zaljubljena.



(Autor je književnik)

---