-Piše. Maksim Drašković

Završi se priča i o luku. Od svega ovaj siti i dokoni narod stvori zabavu. Kao da nema pametnijeg posla... Danima smo samo luk jeli i luk mirisali (a, bogami i sadili, jer, naređenje je naređenje – i to ne od bilo koga, nego od biranog među nama). Samo još što nije napisan roman o „ luku specijalnom“. Pa sve da je veliki kao glavica kupusa ili glava kakvog glavatog gospodina, mnogo jada. I ovako nam od „velikog dobra“, i bez luka, što reče vladika Rade, „suze skaču same na očima“.

Stvarno, što je mnogo, mnogo je. A čovjek se samo našalio. Pa i da nije – to je bilo za naše dobro. A, opet, moguće da i sam mnogo voli luk. Možda bi sve viškove otkupio. Ljekovito je to povrće. A kad se ište i zatreba lijek, ne bira se način. Mada, za lijek kažu ima neki medvjeđi luk, a u našem kraju i nakav što ga zovu vranin.

Bilo kako bilo, ja sam bio tvrdo riješio da ovoga proljeća jedne jedine glavice ne posadim. Em pali, em otvara apetit, skupo sjeme, skupa voda, odrt život- bolje je, velim, džabe i gladan ležati, nego džabe raditi. Ali žena zaintupila – oćemo pa oćemo. Ja – nećemo, ona – oćemo, ja –nećemo, ona – oćemo. Ja, vala, uporan da bude po mome, pa makar i po cijenu narušavanja rodne ravnopravnosti. Ama, umalo brak da rasturimo. No, nije kako je rečeno, već kako je suđeno. Odjednom i iznenada, kao da je čuo vapaj moje žene, pojavi se onaj, što bi rekao David Štrbac, „glavati gospodin“ i izdade naređenje da se luk mora saditi.

„E, hvala ti, slavni sude, i đe čuo i đe ne čuo“, uskliknu od radosti žena, a ja nemadoh kud-kamo, nego pokunjeno motiku u šake, pa pravo u njivu.

A za sve je kriv ovaj đavolji protest. Ne bi luk niko ni pomenuo, koliko ni lanjski snijeg, da se ne pojavi ona nesrećna koverta. Ona narodu dosoli ionako žive rane. Otvori mu oči i pogled na ono što decenijama, slijep kod očiju, ne vidi da mu se dešava i da, što pjesnik reče, „svu muku tvoju, napor crna roba, poješće silni pri gozbi i piru, a tebi samo, ko psu u sindžiru, baciće mrve, o sram i grdoba“. Ta višedecenijska pljačka i lupeština ojađenog, ali i slijepog, neotmenog i pokornog naroda, najzad i akobogda, kao što udar nađe iskru u kamenu, pokrenu „kuku i motiku“, te „usta raja ko iz zemlje trava – zeman došo, valja vojevati“ (mada su se mnogi poprilično kasno sjetili da podignu luču slobode).

Sad se ova vlastodržačka „poganija“ pita šta hoće i traži taj narod na ulici?! Ništa! Granulo proljeće, a mi siti i obijesni, nemamo šta raditi (to malo luka smo posadili), ne znamo šta bismo sa sobom, dosadno nam, pa nam ulica postala jedino pribježište. Naravno, mimo ove od nevolje zajedljivosti, narod konačno mora uzeti stvar u svoje ruke – ako misli do slobode.

Ima, međutim, nešto što izaziva gorčinu i među pobunjenim narodom. Moraju to znati i oni koji su preuzeli ulogu organizatora. Moraju znati da se okupio i pobunio narod, prethodno decenijama raspolućivan i zavađan. Nije dovoljno reći – nema politike, a istovremeno slati političke poruke. Te da se ne diraju spoljnopolitički pravci Crne Gore,te da se ne dira NATO, da se ne pominje Kosovo i mnogo toga ostvarenog mimo većinske volje. Naravno da o tome sad nijedna strana ne treba da priča. Ovo je protest da se smijeni ovo zlo od vlasti, da se organizuju slobodni izbori – pa ko bude izabran neka vodi politiku koju mu narod povjeri. A ne da se prebrojava koliko ih je protiv NATO-a, koliko protiv Kosova, protiv Srbije, Rusije... Bojim se, kad bi na ulici ostali samo oni što su Mila i ovakvu Crnu Goru stvarali, mogli bi se lako prebrojati.

Ovih dana pojedinci u svojim kolumnama izbljuvavaju radovanje Radovanovoj doživotnoj robiji, ne znajući da je teža doživotna robija u okovima sopstvene mržnje, čije otrovne strelice ne razaraju dušu omraženog, već mrzitelja. Utoliko prije što mrzite onoga ko je rodoljubivo branio svoj narod i svoje rođeno ognjište, i ko je, sve i da je činio kakvo zlo, to činio „od zla braneći se“, a tu, kaže Njegoš, „grijeha nema nikakvoga“. Što se mene tiče, ja takvima želim svako dobro od Gospoda, a ponajviše da ih Bog prosvijetli i oprosti im sagrešenja, ali znam da bi im, opet, Njegoš rekao – „ mlijeko ih srpsko razgubalo“.