-Piše: Vojislav Bulatović

„More voli ribare koji ga potkradaju puni ljubavi; i mornare koji koriste opasnosti što im pruža... More, ako voli, voli radnike na odmoru; koji tri noći ne spavaju dok ne dođu do mora; a kad dođu, kažu:,,lepo naše more“, požure da pocrne i da se vrate kućama”.

(Branko Miljković:,,More za radnike“)

Pjesnik B.Miljković, koji kruži negdje visoko na svom Pegazu u traganju za poetskim supstitutom svega postojećeg, vođen sopstvenim osjećanjem svijeta, neočekivano se dotakao i jednog djelića realnosti: mora i radnika (uzgred i ribara i mornara).

Zagledan u plave morske dubine,,evidentirao“ je ko se sve lijepo,,rimuje“ s morem.,,More samo sebe opeva“ i,,rimuje se sa čim god stigne“. Ono,,voli ribare koji ga potkradaju puni ljubavi“,,,mornare koji koriste opasnosti“... i,,radnike na odmoru“ koji stižu iz daleka,,,koji tri noći ne spavaju“ a putovali su,,ćirom“ ili autobusima (to je pjesnikovo vrijeme). Ti skromni ljudi koji se boje da premnogo otvore,,varljive oči“, kako kaže Starina Novak, da ih nešto ne omami i izvede iz njihove realnosti rada i požrtvovanosti, zadovoljavaju se malim ugođajima i malim željama poput njihove djece koja uvježbavaju fudbalsku vještinu krpenjačom. Oni kad stignu na more kažu:,,lepo naše more“,,,požure da pocrne i da se vrate kućama!“

Bilo, pa se pominjalo, kaže se za ono što je nepovratno prošlo. Ima li u vezi mora i radnika nečeg što je vremenom dobilo prizvuk nostalgičnog svjedočanstva koje opominje na sadašnji trenutak totalnog obrta?,,Lijepo naše more“, kažu sa nekom posebnom ljubavlju radnici.,,Lijepo naše more“ odjekivalo je nekada širom Jugoslavije, a osobito, u školama i među mladima... Poslednji put taj patriotski poklič se mogao čuti krajem 80-ih godina kada su,,dva oka u glavi“ branila bratstvo i jedinistvo Srbije i Crne Gore. Sjetimo se:,,Ko to kaže, ko to laže, da Srbija nema mora, imaće ga dok je Crna Gora!“ Ova zakletva nije imala dug vijek. Jači, globalni i lokalni, presudili su da zakletva iz strateških i bezbjednosnih razloga regiona (a time i Evrope) nema perspektivu. Možda je to najživopisnije izrazila u to vrijeme uvažena zagrepačka novinarka Tanja Torbarina, kad je napisala da je parola o,,dva oka u glavi“ iritira, jer je jasno da će ta dva oka postepeno evoluirati u jedno veliko čiji kiklopski pogled ne bi donosio mir u regionu. Inače, opšteproklamovano stanovište je i sada da je na Balkanu jedina opasnost: velika Srbija, jer svi su drugi,,mali“ i miroljubivi pa zbog toga imaju pravo na podršku i veze od Zapada do Istoka.

„Naše lijepo more“ više nije osjećajna krilatica koja se uz uzdah zadovoljstva i oduševljenja otima od srca, već je to poslovna deviza koja se hladno i proračunato izgovara dalje od očiju javnosti. Učvršćuje se politički stav da,,naše more“ koje sada pripada i pravno i emocionalno Crnoj Gori treba da bude razvojni resurs koji će privući one koji imaju novca i koji hoće da uživaju pored njega i na njemu bez gužve i svjetine. Djelovi plaža i obale već su zakupljeni i ograđeni, a veliki projekti za ekskluzivne žitelje, takođe, osvajaju sve veći prostor. Ako je more razvojni turistički resurs, onda je prirodno očekivati da će primorski gradovi i naselja ubrzano povećavati stanovništvo i da će mladi tu tražiti svoju šansu za život i rad. Tu šansu ne mogu tražiti samo u sistemu ekskluzivnih hotela, već moraju stvarati sopstveni poslovni ambijent što turističku ponudu otvara za slojevitu klijentelu. Najzad, zar i radnici ne bi trebalo da očekuju nešto više i sigurnije od statusa letećih sezonaca? Šta mogu da očekuju i generacije srednjoškolaca školovanih za poslove u ovoj grani privrede, koji umjesto na posao idu pravo na evidenciju Zavoda za zapošljavanje? Zamislimo, za trenutak, da neko počne da propagira radnička odmarališta kojih je nekada bilo dosta i gdje su radnici sa svojim porodicama provodili svoj odmor. Odmor za radnike koji svakodnevno udahnjuju život svemu u društvu, koji svojim radom oplođavaju i kapital koji su političari prizvali u liku investitora – spasilaca nezaposlenih potomaka dojučerašnjih samoupravljača.

Političari upućuju apele da treba čuvati stabilnost i red da se odgovorno odnosimo prema svojim građanskim i radnim obavezama i slično. Međutim, ne možemo imati stabilno društvo, kad su uloge i statusi mnogo nesigurni, kad su mnogi i bez uloga i statusa, kad smo većinom u nekoj vrsti dužničkog ropstva, kad radnik strepi da će mu banka zbog kreditnog duga ugroziti egzistenciju. Sadašnja radnička klasa nema društvenu moć i pregovarački kapacitet, jer je ona skup pojedinaca kojima manipulišu kako poslodavci tako i političari, a nažalost, i sindikalne vođe. Emancipacija radnika kao radnika i kao građanina nije na vidiku, a bez toga nema ni demokratskog napredovanja društva. Ono što treba da radi organizovan sindikat to uzurpiraju političari, a time je na gubitku i radnik kao agens procesa rada i radnik u ulozi građanina.

---